Ako ste ovih dana proveli barem pet minuta na društvenim mrežama, teško da ste mogli izbjeći priču o Marku, pjevaču. Mladi pjevač, poznat po impresivnom glasu i umjetničkom izražaju, preko noći je postao tema rasprava koje nemaju apsolutno nikakve veze s njegovom glazbom. Jer, budimo realni – što je talent!? Zašto bismo o njemu pričali? Zašto bismo preispitivali riječi pjesme ili kritizirali stilista ili koreografa?
Možemo o njegovim seksualnim izborima. Zapravo, divno je što je priznao da je to što je. I nama bi bilo bolje kad bismo toliko toga sami sebi priznali. Mislim da bismo živjeli mirnije i sretnije. Marku to svakako želim – mir i sreću.
No, neću se praviti kao da me sve ovo iznenađuje. Živimo u društvu u kojem je tuđa intima postala javno vlasništvo. Naravno, nerijetko smo i sami krivi tome, dijeleći baš sve ili većinu onoga što radimo. Ta potreba za nekim kvazi osobnim brendiranjem na momente postaje smiješna.
Odatle nam sva ta gomila raznoraznih stručnjaka i poznatih samo po tome da se trude biti poznati.
Čemu ta opsesija tuđim životima!?
Znate, ljubomora je gadna stvar. Mislim da je jednako grozna i ona ‘sad ću ja vama svima pokazati’ situacija. Tko je s kim, tko što nosi, tko kako izgleda – sve je važnije od onoga što netko zaista radi i koliko dobroga donosi društvu. Naravno, obožavamo secirati tuđe živote i zbog toga što nam to daje privid koliko je naš vlastiti, mali život divan. I dok tapkamo po ekranima, njuškamo po tuđim objavama i analiziramo društvene mreže te nečije, primjerice, estetske ili modne izbore kao da smo stručnjaci za sve, zaboravljamo jednu bitnu stvar – to nas se uopće ne tiče.
Kao da je važno što smo imali za ručak ili koliko je netko puta proslavio godišnjicu – ali ipak dijelimo te trenutke. Nikoga se ne tiču ni vaša vjenčanja, kolači ili činjenica da imate slatku djecu. Ili su ona, možda, samo vama slatka, a vaše vjenčanje je samo vama ‘kao iz bajke’. Meni je, manje-više, svako bez veze.
Zašto to radimo? Možda zato što želimo odobravanje, potvrdu, a možda i zato što svi želimo pomisliti da je naš život poseban. Onako, da se malo utješimo!
Kad su društvene mreže postale sudnice?
Naravno, ako već želiš biti javna osoba, moraš biti i osoba spremna na kritiku. Budući da se svi trudimo biti ‘javni’ i pokazujemo se u tom divnom, gotovo idiličnom svjetlu – najvažnije pitanje je jesmo li spremni primiti kritiku?! Vjerujte mi, kritika će biti više nego pohvala. Ako nisi neki debelokožac, bolje sjedi doma. Mentalno zdravlje je i onako najvažnije.
Postoji samo jedan način kako da izbjegneš kritiku: ne radi ništa, ne govori ništa, i budi ništa.
Aristotel
Međutim, unatoč pravu na kritiku, ta i ja sam kritičar, dolazimo do jednog posve drugog problema. Kultura osude, linč na društvenim mrežama i agresivno komentiranje privatnih izbora postali su standard. Nema veze jeste li pjevač, glumac, sportaš ili samo običan čovjek koji je imao loš dan – uvijek postoji netko tko će vaše postojanje naprosto po*rati.
Često su najglasniji oni koji sami kriju najviše tajni. Često su najglasniji oni koji vape za nekom vrstom pomoći. Usamljeni, tužni, ružni…
Je li došlo vrijeme za mute button?
Možda je vrijeme da svi kolektivno pritisnemo mute na nepotrebne rasprave i vratimo fokus na ono što je bitno. Možda je vrijeme da nađemo inspiraciju u citatu Denzela Washingtona. Možda je najveća pobjeda upravo u tome – živjeti svoj život, a ne tuđe.
Najljepši dijelovi života ne trebaju publiku! Ne trebaju društvene mreže!
I dabogda vi meni svi bili anonimni, a bogati!
Just because you don’t share it on social media, doesn’t mean you’re not up to big things. Live it and stay low key. Privacy is everything.
Denzel Washington