Vrijeme je da promijenimo način na koji gledamo na mentalno zdravlje. Briga o našoj emocionalnoj dobrobiti nije luksuz, već nužnost. Zašto ne bismo ulagali u svoje mentalno zdravlje jednako kao što ulažemo u fizički izgled? Zašto nam je normalno izdvojiti novac za posjet frizeru ili kozmetičaru, dok psihoterapiju smatramo nečim što si ne možemo priuštiti? Ovo su pitanja koja sam postavila liječnicama Lei Murn, specijalizantici psihijatrije i psihoterapeutkinji, te Petri Sertić, specijalizantici internističke onkologije. Osim što su specijalizantice medicine, one su i ambasadorice mentalnog zdravlja na društvenim mrežama kroz udrugu Sentinel Uma.
Što mislite, prvenstveno kao žene: zašto nam je normalno izdvojiti novac za posjet frizeru ili kozmetičaru, dok psihoterapiju smatramo nečim što si ne možemo priuštiti? Kako možemo promijeniti iskrivljene stavove prema mentalnom zdravlju i učiniti ulaganje u psihoterapiju jednako prihvaćenim kao i ulaganje u fizički izgled?
Ono što se vidi je ono što vrijedi!?
Lea: Društvo nam stalno poručuje da je ono što se vidi – kosa, koža, odjeća – ono što vrijedi. Lako je sakriti tko smo zaista iza savršene frizure ili nove torbe. No, upravo ono što ne vidimo – naše misli, osjećaji, unutarnji glas – određuje našu stvarnost. Taj unutarnji glas može nas podržati ili kritizirati do krajnjih granica.
Stanje naše nutrine određuje kvalitetu našeg života. Bez mentalnog zdravlja, sve može izgubiti smisao – i vitko tijelo, i dobar auto, i briljantna karijera. I to nije samo floskula. Kao što naglašavamo u Sentinelu Uma, vidjeli smo nebrojeno puta da i oni koji su naizgled ostvarili sve– status, uspjeh, bogatstvo – mogu osjećati duboku unutarnju prazninu, proživljavati psihičku patnju i doživjeti tragičnu sudbinu.
Nažalost, živimo u svijetu koji nas uči da vrijedimo samo ako ispunjavamo vanjske standarde. Posebno mi žene. Važna je simetrija našeg lica, veličina usana, broj na vagi, popis naših postignuća. Društvene mreže sve to podižu na apsurdnu razinu. Potiču nas da ulažemo u prolazno – u stvari koje blijede – dok zanemarujemo ono što nas zaista može ispuniti. Ali nijedan kozmetičar, zahvat ili savršen Instagram post ne može utišati onaj glas koji kaže: „Nisi dovoljno dobra.“ Psihoterapija može.
Zato psihoterapija nije luksuz – ona je ulaganje u vlastiti mir, u to da se vratiš sebi. Pomaže ti da prihvatiš ono što ne možeš promijeniti i da pronađeš snagu za promjene koje možeš napraviti. Znam da mnogi misle da je to samo razgovor, ali taj razgovor nije običan.
Iza njega su godine obrazovanja, edukacije i stalni rad terapeuta kako bi stvorili prostor u kojem možeš ostaviti svoje najteže terete. Nije lako sjediti nasuprot nekome tko ti povjerava svoje najveće boli i strahove. To nosi težinu, a mi kao terapeuti ju osjećamo. To je posao koji zahtijeva kontinuirano ulaganje i u vlastito znanje i u dobrobit klijenta – često kroz supervizije i promišljanje o klijentu izvan okvira terapije. Također moramo paziti na vlastitu emocionalnu stabilnost kako bismo mogli pomoći drugima, i upravo se za tu brigu o pomagačima zalažemo u Sentinelu Uma.
Sve to ima smisla jer psihoterapija zaista može promijeniti život. Svi koji su prošli kvalitetnu psihoterapiju znaju koliko je to istinito. Zato bismo trebali prestati razmišljati o mentalnom zdravlju kao o nečemu luksuznom ili nedostižnom i početi ga gledati kao osnovu ispunjenog i kvalitetnog života.
Problem je što ne volimo ulagati u ono što se ne vidi. Društvo nas je naučilo da vrijedi samo ono što se može pokazati. Ali kako izmjeriti mir koji osjetimo kad se naše misli više ne vrte u beskrajnom krugu briga? Kako odrediti vrijednost iskustva da si dovoljno dobra – baš takva kakva jesi – i da ne moraš biti savršena?
Naša unutrašnjost zaslužuje jednaku pažnju kao i ono što je izvana. Jer što nam vrijedi savršen izgled ako se iza njega krije očaj? Sve prolazno, sve materijalno, brzo blijedi – frizura splasne, manikura se skine, iPhone zastari. A na kraju dana ostajemo same sa sobom.
Ljepota se kod svake od nas drugačije pokazuje, ali ono kako se osjećamo u vlastitoj koži uvijek dolazi do izražaja, gdje god da krenemo. Ne možemo to sakriti niti nadoknaditi, bez obzira na to koliko potrošimo na frizure, nokte, filere ili botoks. Sve što nosimo iznutra, prije ili kasnije, izađe na površinu. Ono što jesmo pokazuje se iznutra prema van, i nema te torbe niti tih cipela koje mogu nadomjestiti zdravu samosvijest i osjećaj vlastite vrijednosti koji jednostavno zrači iz žene.
Psihoterapija je ulaganje u ono što traje – u povezivanje s onim što je važno i onim što nas čini autentičnima.
Potrebno je destigmatizirati razgovor o psihičkim problemima
Petra: Prvenstveno govoreći iz perspektive medicinskog djelatnika, stigma i sram vezani uz komunikaciju o mentalnom zdravlju, a kamoli vlastite psihološke ili emocionalne probleme, u našoj su struci izrazito prisutni. Od samih početaka, tijekom studija medicine, izražena je kompetitivnost među kolegama, a svako odstupanje od hiperambicioznosti, perfekcionizma i čvrstoće doživljava se kao slabost.
Sve se to nastavlja i u radnom kolektivu, uz sve veća radna opterećenja, ali i emocionalni teret preuzimanja sve većeg stupnja odgovornosti te sve traumatičnije situacije s kojima se susrećemo u brizi za pacijente. Na neki je način to utkano u nas, osjećaj nedostatnosti ako nisi na svim razinama psihički jak i stabilan. Problem je što kroz našu edukaciju, osim zbrinjavanja bolesnika, nemamo priliku naučiti mehanizme za zaštitu vlastitog mentalnog zdravlja. Još je veći problem što, zbog upravo spomenute stigme, ne shvaćamo koliko nam to može donijeti dobrobiti, u vlastitom emocionalnom i psihičkom blagostanju te boljem pružanju sveobuhvatne skrbi za naše bolesnike.
Iako smo se dosad posvetili specifičnoj problematici muškog i ženskog mentalnog zdravlja, govoreći iz perspektive žene u medicini, brojni su specifični izazovi s kojima se susrećemo i koje sam i sama osjetila na vlastitoj koži. Primjerice, nevidljivi pritisak izvrsnog, da ne kažem savršenog, funkcioniranja u svakom aspektu života, utjecaj karijere na partnerske odnose i reproduktivno zdravlje te, za mnoge žene, teret majčinske krivnje.
Briga o vlastitom mentalnom zdravlju u okviru takvih višestrukih opterećenja trebala bi biti imperativ. Kao glavnu prepreku tome vidim dosad neostvarenu destigmatizaciju razgovora o psihičkim problemima. Mnogima je lakše priznati potrebu za ljepotom, jer je ona vanjski, vidljiv aspekt koji društvo često nagrađuje i koji se odmah primjećuje. Posjet frizeru ili kozmetičaru može se smatrati simbolom samopomoći, dok ulaganje u psihoterapiju ostaje nevidljivo i često pogrešno shvaćeno kao nešto što se radi samo u slučaju ozbiljnijih problema.
Stoga je veliki aspekt našeg djelovanja putem udruge Sentinel Uma upravo normalizacija razgovora o ovim temama kroz dijeljenje vlastitih iskustava, što smo Lea i ja prve učinile. Taj izlazak iz krutog oklopa prividne čvrstoće kojoj medicinski djelatnici često teže bio je i za mene oslobađajući, a već u mom bliskom kolektivu potaknuo je brojne razgovore o odlasku na psihoterapiju kao sasvim normalnom koraku u brizi o sebi.
Bez obzira na to što nam briga o izgledu izaziva zadovoljstvo i ne treba je zanemariti, mentalna higijena dugoročno može dovesti do fizičkog i psihičkog blagostanja. Otvoreni razgovor o toj temi prvi je korak koji možemo zajednički učiniti.