Često mi nabijaju na nos da sam moralna vertikala. Biti moralna vertikala nekad je bilo nešto što je pohvalno, potrebno, ispravno. Danas biti moralna znači nešto što je izuzetno naporno, zahtjevno, opterećujuće i poželjno za izbjegavanje.
U svijetu kad je morala i ispravnosti sve manje, svatko takav često nije dobro došao. Danas malo tko želi prodike, ispravljanja i objašnjavanja što je ispravno a što nije.
Svijet je postao drugačiji, ljudi su postali drugačiji, više osjetljivi, ne smiješ nikom ništa reći, a još manje prigovoriti.
Sve ono što je nekad bilo „nenormalno“ ili neprihvatljivo ponašanje danas postalo normalno.
Vječna opravdanja
Fascinantno mi je kako ljudi u svojim životnim pogreškama uvijek nađu opravdanje za sebe i svoje postupke, vješto ih umatajući u šarene celofane i velike mašne, sve samo kako ne bi sami sebi priznali pogrešku. Sve samo kako se onom nasuprot sebe ne bi ispričali ili rekli: „Zajebala sam, nije mi bila namjera, ali jesam, baš sam zajebala.“
Došlo je vrijeme kako je sve teže reći oprosti.
Žao mi je.
Što više uopće to i znači, je l’ ikome za išta žao. Kad smo zadnji put čuli ono iskreno iz duše s gledanjem u oči izgovorenim: „Žao mi je!“
Ako smo nekog povrijedili – je l’ nam iskreno žao ili samo to izgovorimo kao neku usputnu frazu kako bi ispali bolji ljudi?
Susramlje
U tim mojim društvenim okupljanjima i debatama često volim reći kako bi u škole uvela sat susramlja, grižnje savjesti, poštovanja – pa nek se malo i o tome diskutira. Raspravlja li itko o tom, razmišlja, promišlja ili su to već odavno zaboravljeni pojmovi, a još više zaboravljena ponašanja u društvu.
Ne kažem da ih više nema, ima ih, ali u tragovima, i sve se manje koriste i sve se više pitam koliko su ustvari iskreni.
Moja moralna vertikalnost je koliko god to nekom smetalo, u biti moja vrlina koju su mi roditelji usadili od malih nogu. Pristojnost, poštovanje, bonton, ispravnost…. Sram i onaj odvratan osjećaj grižnje savjesti kad znaš da si nekog pored sebe povrijedio, a nisi htio, ali jesi. Dogodi se, bitno je primijetiti to, priznati sebi pogrešku. Prihvatiti sebe nesavršenim ljudskim bićem i iskreno se ispričati, dati taj svoj iskreni, ali baš iskreni žal.
Nije teško živjeti ispravno
Ljudi često žive po sistemu da sebe pravdaju raznoraznim pričama, uglavnom glupostima u kojima ne lažu nikog osim sebe i to se baš fino lažu. Onako uvjerljivo.
A nije teško živjeti ispravno. Mislim da je potrebno samo sebe zapitati: kako bi meni bilo da mi to netko učini? Kako bih se osjećala, saživjeti se s tim, ući u priču da osjetiš emociju – i tada, kad situaciju proživiš u svojoj glavi i tijelu kladim se da bi svatko od nas napravio puno manje sranja onom pored nas.
Stvarno nije teško, samo je potrebno zastati na čas, razmisliti i u tišini popričati sa sobom.
Što god netko mislio, koliko god da kome smetalo i dalje ću biti svoja moralna vertikala, boreći se za ispravnost sebe kako bi i svijet oko mene bio ispravniji. Pa, neka sam u očima drugih tradicionalna, zaostala ili ne znam kakva…
Ustvari, ne želim ništa puno, samo da svijet postane bolje mjesto. Samo da se vratimo negdje tvorničke postavke gdje smo bili bolji i sretniji ljudi. Ništa više.