Umjetnost je više od izraza – ona je način postojanja, povezuje generacije i otvara vrata neiscrpnim izvorima inspiracije. U obitelji Mihelčić ona nije samo profesija, već način života. Višnja Mihelčić, slikarica koja kroz boje i platno prenosi emocije i vizije, te njezin sin Jadran.
Jadran Mihelčić (2004.) jedan je od najperspektivnijih mladih glazbenika u Hrvatskoj. Iako je formalno obrazovan kao klasični pijanist, njegova ljubav prema bluesu i jazzu odvela ga je na međunarodnu scenu, gdje je nastupao na uglednim festivalima i surađivao s poznatim glazbenicima. Među njegovim najznačajnijim postignućima ističu se nastup sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom, pobjeda na Croatian Blues Challengeu i odlazak na prestižni Pinetop Camp u Mississippiju.
U ovom razgovoru otkrivaju kako ih umjetnost povezuje, oblikuje njihov svakodnevni život i vodi ih prema novim izazovima. Jadran, iako mlad, već je ostvario zavidnu glazbenu karijeru, osvajajući prestižne nagrade i nastupajući na međunarodnim pozornicama. Njegova ljubav prema glazbi proteže se od klasične izvedbe do bluesa, dok je Višnjino slikarstvo jednako strastveno istraživanje boja i emocija. Kroz njihove priče saznajemo kako se umjetnost može prenijeti s generacije na generaciju, kako inspiracija teče u oba smjera – od majke prema sinu i obratno – te kako se kroz umjetnost mogu rušiti granice i stvarati nova značenja.
Kako je izgledao njihov put, koji su izazovi i prekretnice obilježili njihov umjetnički razvoj, i što ih danas pokreće? Upoznajte dvoje umjetnika u srcu stvaranja – Višnju i Jadrana Mihelčića.
Višnja, kako je započela vaša ljubav prema slikarstvu? Postoji li neki trenutak ili osoba koja vas je inspirirala da se posvetite umjetnosti?
Moja ljubav prema slikarstvu počela je u srednjoj školi. Zapravo sam tada jako puno čitala, a između ostalog, pročitala sam i Žudnju za životom, biografiju Van Gogha. To je na mene djelovalo toliko inspirativno da sam počela svijet oko sebe gledati na drugačiji način – i počela sam slikati.
Međutim, studij elektrotehnike i računarstva, a kasnije i život, odvukli su me u drugom smjeru. Prošle godine pojavila mi se želja da sama oslikam zidove svoje kuće na Pelješcu. Zbog toga sam završila tečaj izrade murala u OMartu, gdje sam naučila kojima se tehnikama služiti. I stara ljubav se pomalo počela vraćati.
Prvi veliki mural napravila sam u Orebiću, na zidu svoje kuće koji je ujedno i na ulici. Posvećen je mojoj mami, koja je obožavala bugenviliju, pa je i u tim bojama, ali predstavlja i nas i ono što volimo najviše – glazbu i more. Ljudi su bili oduševljeni, neki su čak rekli da sada prolaze mojom ulicom samo zbog tog murala – i tako je sve krenulo.
Neke od murala koje sam oslikala u svom stanu vidio je i Zoran Šegić te mi predložio da se pridružim izložbi slikara amatera koju će organizirati Business Club 5. No, ja nisam imala slike, nego zidne murale – i tako je i slikarstvo akrilnim bojama krenulo.
Jadrane, sjećate li se trenutka kada ste prvi put sjeli za klavir? Što vas je privuklo glazbi?
Glazba mi je oduvijek bila prisutna u životu i okruživala me. Iako roditelji nisu glazbenici, uvijek su bili veliki obožavatelji glazbe, pa je i u stanu i u autu uvijek nešto sviralo.
Glazbeni ukus mi se jako poklopio s maminim jer oboje volimo blues, rock, metal i Bacha. Glazba me nekako organski uvukla u sebe – jednostavno je bila neodvojivi dio mene. A kada je došlo vrijeme za glazbenu školu, klavir me privukao zbog svoje praktički neograničene svestranosti – nešto što mislim da klavir i ja dijelimo.
Koliko vas dvoje inspirirate jedno drugo? Može li slika mame probuditi melodiju u vama, Jadrane, ili obrnuto?
Višnja: Sigurno je da je Jadran meni inspiracija, njegova glazba nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Na neki način, možda je i njegov umjetnički put ohrabrio mene da nikada nije kasno da i ja ostvarim svoj.
A moje slike ne inspiriraju njega na pjesme – zapravo je moja umjetnost tek u pelenama, nije bilo vremena. Tko zna, možda se inspiracija, o kakvoj postavljaš pitanje, dogodi u budućnosti.
Višnja, kako je bilo odgajati sina koji je izabrao umjetnički put? Jeste li ga poticali ili upozoravali na izazove tog života?
Zapravo je bilo dosta izazovno odgajati dijete kao što je Jadran. Cijela naša obitelj bavi se prirodnim znanostima, ali uvijek smo bili publika za umjetnost. Tako je Jadran odmalena išao na koncerte, kazališne i plesne predstave, kao i u muzeje diljem svijeta.
Međutim, on nije bio samo publika kao mi ostali – glazba je doslovce vrištala iz njega. Uvijek je nešto svirao i pjevao, u početku po kuhinjskim loncima, zatim po gitari i po sintisajzeru od braće, koji su neobavezno učili svirati, a onda je u devetoj godini klavir postao najveća ljubav.
Moram priznati da, kad je bio mali, nisam mislila da će glazba postati njegov život, premda je on uvijek to izjavljivao. Pokušavala sam na njega prenijeti svoju ljubav prema matematici, no dogodilo se suprotno – on je mene uvjerio da je put koji bira pravi put.
Glazba toliko izvire iz svake pore njegova bića – on i glazba su jedno – da bi zapravo bio grijeh da mu nisam pružila apsolutnu i potpunu podršku.
Jadrane, kako vi doživljavate mamin rad? Imate li omiljenu njezinu sliku i zašto?
Ja sam oduševljen njezinim radom i jako me veseli što ostvaruje svoj likovni talent.
Moja omiljena slika je Gajeta falkuša sa zalaskom sunca u Vignju na Pelješcu. Oboje smo jako vezani za Pelješac i oduvijek smo jako uživali u zalascima baš u Vignju. Mislim da je tom slikom uspjela zabilježiti čaroliju tog mjesta bolje nego što to može ijedan fotoaparat.
Postoji li neki zajednički projekt na kojem biste voljeli surađivati – možda izložba s glazbenim nastupom?
Jadran: Definitivno! To se već i ostvarilo na maminoj prvoj izložbi u Business Clubu 5, gdje sam svirao s triom. Mislim da ćemo sigurno osmisliti neki zajednički koncept – moramo se dogovoriti.
Višnja, imate li savjet za Jadrana kad je riječ o umjetničkoj karijeri? Ili, Jadrane, što biste vi savjetovali mami?
Višnja: Jadran je davno dobio moje savjete i apsolutnu podršku koju ima i danas – a to je da uvijek bude slobodan i svoj, da slijedi svoje srce, da bude uporan, da uči i radi, a sve ostalo će samo doći.
Jadran: Mami bih savjetovao da slijedi srce i umjetničku dušu. Ja ću uvijek biti njezin vjerni fan.
Postoji li neka anegdota iz vašeg zajedničkog života koja simbolizira vaš odnos prema umjetnosti?
Jadran: Postoji ih puno – od kazališnih predstava na koje me vodila od najmanjih nogu, do Tjedna suvremenog plesa i niza koncerata i festivala, pa i bezbrojnih galerija koje smo obišli. U svakom slučaju, umjetnost nam je bila prisutna na svakom koraku.
Najzornije se sjećam kad smo organizirali moj prvi samostalni blues koncert u KCM-u. Mama tada još nije počela aktivno slikati murale i slike, ali njezina umjetnička duša itekako je bila snažna i živa.
To je, zapravo, bio naš prvi zajednički umjetnički pothvat. Zajedno smo osmislili koncept – ja sam se fokusirao na glazbeni dio, kako izvesti pjesme, aranžirati ih…, a mama na to kako predstaviti program, kako podijeliti repertoar u tematske cjeline, koje goste pozvati i kako stvoriti od koncerta cjelokupni događaj.
Najviše volim prisjetiti se tog koncerta jer bih rekao da je to naše prvo zajedničko umjetničko djelo, a ujedno i početak mog ozbiljnijeg uplovljavanja u blues vode.
Što biste poručili mladima koji žele krenuti u umjetničke vode, ali ih strah od nesigurnosti ovog posla, mogu li od toga živjeti ili nemaju potrebnu podršku?
Višnja: Ja nisam živjela od umjetnosti, a Jadran će tek vidjeti može li se živjeti od toga ili ne… (smijeh)
Šalu na stranu, vjerujem da kada čovjek osjeća istinski poziv u sebi da bude umjetnik – kao što ga Jadran definitivno ima – onda i treba biti umjetnik. Ne treba zaboraviti da je, ma koliko talent bio velik, uvijek jako važno učiti i raditi.
Danas je Jadran već mladić kojem se bliži diploma Akademije i vjerujem da će, s obzirom na njegovo veliko znanje, obrazovanje, vještine te tu neiscrpnu ljubav i inspiraciju prema glazbi, sigurno naći svoje mjesto i dobro živjeti od svog umjetničkog rada.
Jadran: Mislim da se apsolutno može živjeti od glazbe – samo treba postaviti jasne ciljeve i onda biti beskompromisno uporan u radu i trudu, uvijek imajući te ciljeve na vidiku.
Sve se može postići s pravom voljom, puno rada i ljubavi.