Godinama daješ savjete, slušaš drame, tješiš, motiviraš, ukazuješ na toksične odnose i potičeš na pomalo strašne poslovne odluke, preispituješ njihove sumnje i šapćeš: “Ti to možeš…”
I onda se, par godina kasnije, dogodi čudna stvar. Konačno su shvatile!
One postanu kao ti.
O, ne!
I to ne “kao ti” jer si ti to htjela – nego jer su počele shvaćati, promišljati i razmišljati poput tebe. Odjednom čujem vlastite rečenice kako izlaze iz njihovih usta. I još se hvale kako su sad došle na moje. Što ne mora, nužno, uopće biti dobro niti pozitivno u pojedinim situacijama. Ali, testiraju granice, uče reći ne, počinju govoriti stvari koje sam ja govorila njima kad im se činilo da sam pregruba, prehladna ili previše racionalna.
Sada su i one “ta osoba” – osoba koja više ne trpi gluposti.
U jednom danu, njih dvije, na rubu živčanoga sloma, a ja s osmijehom jer vidim koliko daleko su dogurale. Znam da zvuči suludo i glupo, ali činjenica da je jedna od njih, tako draga, smirena, blaga počela – psovati, naprosto me oduševila. Pomislila sam si: „Konačno! Konačno, hvala ti Bože pa je pustila svu tu negativu van“. Konačno je žena rekla da joj je dosta! Druga se više ne da upetljati u obiteljske drame, treća čisti, sređuje i raspoređuje… Četvrta je tako nekako oštra i ne boji se reći što misli… I mogu tako nabrajati i nabrajati!
Možda je najčudniji dio u svemu tome to što sam se godinama nadala da će doći k sebi, da će napokon vidjeti ono što sam im pokušavala pokazati. A sad, kad su progledale – osjećam se kao da više nemam ulogu. Kao da sam izgurala svoj dio serije i sad dolazi nova sezona, bez mog lika u glavnoj postavi.
Moj lik je nestao!
Ali možda je to zapravo najbolji kompliment.
Kad više nisi potrebna kao rame za plakanje – jer si uspjela. Prijateljice su shvatile što im je činiti!
Kad te više ne traže stoti put savjet za istu situaciju – jer su ga već usvojile.
Kad više ne dolaze po utjehu – jer je pronađu u sebi. Sada se smijemo!
Dok ih gledam kako se bune, kako postavljaju granice, kako više nisu samo fine i ne gutaju tuđe budalaštine – osjećam se čudno ponosno. Možda i malo usamljeno, iskreno. Ali najviše – zahvalno.
Jer prijateljstvo, pravo prijateljstvo, ne odlikuje se time da netko stalno nekoga spašava. Nego da rastemo. Da se mijenjamo. Da učimo jedne od drugih. I da, u nekom trenutku, možda i počnemo sličiti. Ne zato što kopiramo, nego zato što volimo. I zato što smo – toliko dugo i toliko snažno – bile tu.
I da, možda su sad postale kao ja. Ali i ja sam, godinama, bila poput njih.
I možda je to tajna trajnog prijateljstva – da na kraju više ni ne znaš koja je verzija početna. Nije poanta da sve postanemo kopije – nego da se, kroz prijateljstvo, nadogradimo. I kad jedna od nas kaže ‘Dosta!’ – da znamo da je to korak naprijed, ne udaljavanje.