Prolaze mi dani u iščekivanju konačnog završetka prosinačkog ludila! Svima dugo iščekivani prosinac, mjesec slavlja, ludila, jedenja, pijenja i svega u neumjerenim količinama je konačno pri kraju. Brojim dane samo da sve što prije završi. I, evo – jutros izbrojih!
Izluđuju me prosinačke gužve, strke, kupovanje – kao da sutra ne postoji. Izluđuju me sva ta okupljanja, neumjerena slavlja, ispraćaji i dočeci… Kao da imamo ispratiti, ne znam što, ili dočekati, opet, ne znam što ili koga!
Inače nisam ljubitelj prosinca, a ove godine mi taj mjesec traje kao film Beskrajni dan. Primjećujem da više ne mogu, da padam s nogu, da sam umorna. Jedva čekam na kalendaru onaj čarobni 1.1. – dan apsolutnog mira, dan tišine, dan koji izgleda kao da je svijet stao.
Čarobni 1.1. kad krećemo u novu godinu s novim idejama, planovima, ciljevima. Dan kad počinjemo iz početka ispisivati novu praznu knjigu s naslovom 2025. godina.
Možda sam…
Možda sam luda, možda sam zajedljiva, a možda sam samo ostarjela i pun mi je k…. sveg tog prosinačkog cirkusa pomalo. Nakupilo se tu prosinaca i prosinaca. Ljudi, kad uđu u neke godine, trebaju samo mir, čašu dobrog vina i šačicu jednostavnih, skromnih i veselih ljudi.
U tim nekim godinama, ponekad više i ne primjećuješ koja godina je na izmaku, a koja nam dolazi. Često ne znaš niti koji je dan, a još manje koji je datum. Kao da se više ne zamaraš tim ludilima. Ali te masa ponese, energija, vibra prosinca te uskomeša i poremeti ti tvoj prividno uspostavljeni savršeni mir.
Upravo tako se i sama osjećam – uskomešano, poremećeno, ponekad izgubljeno i uhvaćeno u klopku prosinačkog ludila. To su one mutne vode u kojima ne znam plivati, ne znam što mi je gore ići uzvodno ili nizvodno!
Kako god da plivam, uzvodno ili nizvodno umorim se. Nije to više za mene, nije to moja priča, taj prosinac nije više moj film i sve ga češće zadnjih godina želim ga prespavati i probuditi se u januaru kad sve završi i kad se prašina slegne.
Sva ta žiža, sjaj i ludilo, kome i zbog čega?
Čemu se veselimo, kome se radujemo, što očekujemo, čemu se nadamo?
U narodu se jako dobro zna što je i tko je nada.
Već odavno se ne nadam jer znam da si prilike stvaram i hvatam ih sama, ne očekujem ni od kog ništa jer živim po sistemu da sa svojih 10 prstiju radim, stvaram i zarađujem, ne tražim a niti ne očekujem tuđe pomoći, ne molim za njih, iako ponekad i same padnu s neba, kao da mi ih netko odozgo pošalje.
A kome se radujem?
Radujem se što svako jutro otvorim oči, zahvalim na tome nekom gore, radujem se danu kao da mi je zadnji i u skoro svakom danu pokušavam naći ono nešto dobro.
Radujem se i onoj šačici malih, neprimjetnih i jednostavnih ljudi koji su tu pored mene, rame uz rame, kao i ja uz njih. Radujem se što ih imam i što si ponekad jebeno gorak život pokušavamo zasladiti komadićima smijeha, podrške, topline i ljubavi… To je ono što me iskreno raduje!
Eto, 1.1. je, sve je završilo – konačno…
Svima sretan novi početak, sretna i radosna godina puna smijeha, ljudskosti i toplog srca, jer to je ono što nam svima često treba!