Mistične, guste šume Tare i Zlatibora, kanjon Drine koji ljepotom ostavlja bez riječi, a genijalce inspirira na djela vrijedna Nobelove nagrade, na šest su sati od Zagreba.
Krajem rujna, zajedno s novinarima iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije, bila sam gošća Turističke organizacije Srbije i provela prekrasna četiri dana na njezinom zapadnom dijelu.
Teško je sve doživljeno ugurati u pristojnu dužinu teksta. O društvu koje je bilo šaroliko i sjajno, o bivšoj državi koja je stala u jedan kombi i odlično se razumjela na svim poljima, neću ni započinjati.
Krenut ću od Šarganske osmice, jedna od najljepših pruga na svijetu, koja na jedinstven način, tvoreći divovsku osmicu, savladava visinsku razliku. U promet je puštena 1925., a zatvorena 1974. Danas je njezin najatraktivniji dio u službi turista.
Njome prometuje stari vlak Nostalgija u koji se ukrcavamo u Mokroj Gori. Mjesto je u dolini, omeđeno brdima, osim pruge u njemu dominiraju zanimljive drvene kuće s tornjevima.
Stanica je puna ljudi, a najviše je turista iz Kine. Gdje god smo mi tu su i oni.
Sjedamo na drvene klupe i krećemo. Za sat vremena vijugave, polagane vožnje, vlak prolazi kroz 22 tunela i preko pet mostova.
Svakim ulaskom u tunel, ulazimo u mrkli mrak, a svakim izlaskom dočekuje nas priroda u svoj svojoj raskoši.
Nekada je putnike vozio legendarni vlak Ćira, a željeznica je bila žila kucavica koja je unutrašnjost spajala s Jadranskim morem, sve do Dubrovnika i Crne Gore.
Dok polako vijugamo planinom, kroz tunele i preko mostova, divim se strpljenju koje je iščezlo zajedno s vremenom… Trebalo ga je imati za putovanje do mora…
Drvengrad
U blizini je etno selo Drvengrad. Stvorio ga je i u njemu živio redatelj Emir Kusturica dok je snimao film “Život je čudo”.
Selo ima helidrom, a Kusturica, koji je 2005. prešao na pravoslavlje, u njemu je napravio i crkvu. Glavna ulica u Drvengradu nosi naziv po Ivi Andriću. Tu su i Đokovićeva, Maradonina, Čkaljina, Fellinijeva, Strummerova te mnoge druge.
Iako ćete šetati putevima svjetskih velikana, popit ćete i pojesti isključivo domaće. U Drvengradu se ne toče ni cola ni fanta, već lokalni sok od kupine, domaća rakija i srpsko pivo.
Zlatibor
Za razliku od Mokre Gore, Drvengrada i Šarganske osmice, Zlatibor je itekako moderan. Mondeno odmaralište Srba i poznato klimatsko lječilište, nalazi se na malo više od tri sata od Beograda, na nadmorskoj visini od 1496 metara.
Reski planinski zrak prvo je što ćete osjetiti ovdje. Pun je hotela, spa centara, luksuznih vila i apartmanskih naselja, a jako puno ih se i gradi.
Zlatiborci su ponosni na svoju panoramsku Gold gondolu, jednu od najduljih na svijetu. Grad povezuje s najvišim vrhom planine, Tornikom s kojeg se za vedrog dana vide Durmitor, Jahorinu i Tara.
Vožnja traje 25 minuta po trasi dugoj devet kilometara i zaista je impresivna. Gondola prelazi iznad predivnih planinskih predjela i Ribničkog jezera, iznad konja i krava na ispaši, potoka i borova po kojima je planina dobila ime…
Stopića pećina
Na manje od pola sata od Zlatibora nalazi se prirodni fenomen, Stopića pećina. Do nje vode uske stube, ne znam im broja i lakše se spustiti nego popeti, ali vrijedi svake stube! Sam ulaz u nju je impozantan, golem, visok 18 metara, širok 35-40 metara.
Spada u najveće špiljske otvore na Balkanu i ostavlja bez daha. A tek kad uđete u nju… Hodate po uređenim stazama, a pod nogama vam žubori potok i voda se svuda naokolo zrcali poput stakla… Što dublje ulazimo to je špilja čarobnija.
Prava atrakcija su kade od vapnenca duboke do sedam metara koje se za vrijeme jačih oborina napune vodom. Navodno se u u jednoj od njih neki Rus okupao. E to je doživljaj! Naravno, zabranjen!
Sirogojno
U blizini je i etno selo Sirogojno koje svjedoči kako se živjelo na ovim prostorima. Tu je jedini srpski muzej na otvorenom – Staro selo. Prenesene stare brvnare iz svih dijelova Zlatibora pričaju svoju priču – gdje se spavalo, gdje se jelo i kako se živjelo u iščezlim obiteljskim zajednicama.
Sirogojno je poznato i po odjeći od vune koja se ’80-ih izvozila po svjetskim metropolama. Danas ih možete kupiti u Beogradu i online. Lokalne žene sjede uz štandove pune vunenih kaputa, džempera, kapa, čarapa i pletu. Kažu, prilagodile su se klimatskim uvjetima pa pletu i tanje, od jedne niti, a ne od dvije kao dosad.
Tu se i odlično jede. Kao i svugdje u Srbiji. Jedna od drvenih kuća je restoran. Malen je, pun stolova pa kad sjednete nema vam ustajanja, ali upravo je takav savršen! Intimna, domaćinska atmosfera.
Stol je pun specijaliteta spravljenih od lokalnih namirnica – kajmak, lepinje, sočne domaće rajčice, pršut i razni sirevi te čuveni svadbarski kupus. Srdačan, okretan konobar potvrđuju priče o srpskoj gostoljubivosti. Naravno, tu je i nezaobilazna vrhunska klekovača i rakija od šljive.
Nacionalni park Tara i kanjon Drine
Nakon Zlatibora putujemo na Taru. Šuma postaje jako gusta. Kaže nam vodič Vojko Mihelič da trupce s nepristupačnih terena još uvijek izvlače konji i da se ovdje brine o svakom stablu.
Čak 80 posto Nacionalnog parka Tara je pod gustim šumama jele, bukve, smrče i Pančićeve omorike, endemske vrste. Taru krasi jako velika bioraznolikost – 1200 biljnih vrsta, 68 vrsta sisavaca. Puno je medvjeda i divokoza.
Divlje životinje nismo vidjeli, ali jesmo domaće. Zlatiborski i tarski proplanci puni su krava, konja i ovaca, a trpeze vrhunskog sira, kajmaka i mesa.
Netaknuta priroda, duboki klanci, proplanci i spektakularni kanjon rijeke Drine koji se fantastično vidi s vidikovaca Zelenika (nekada se Drina tako zvala zbog svoje tirkizno zelene boje) urezat će vam se u sjećanje.
Dođete li u ljetnim mjesecima, možete na cjelodnevni izlet brodom do Višegrada da vidite ćupriju na Drini zbog koje je Ivo Andrić postao Nobelovac. Druga je opcija brodom do Višegrada, a iz Višegrada vlakom natrag do Mokre Gore.
Ako vas zanima religijska i kulturna povijest Tare, svakako posjetite srednjovjekovni manastir Rača.
Kućica na stijeni
U Bajinoj Bašti nalazi se viralna točka Srbije, a možda i šire. Hit destinacija za influencere, ali i sve nas ostale – jer tko ne želi vidjeti kućicu na stijeni?
“Sasvim je slučajno postala popularna. Tu je preko 50 godina, napravili su je lokalni dječaci kajakaši kao sklonište, no Drina ju je odnijela. Sada je ovo već osma. Drina ju je zadnji put odnijela 2010. Ova je sofisticiranija pa ju ne može odnijeti. Imalo smo priliku dvaput je testirati. Izdržala je”, objašnjava nam Ranko Milanović, naš vodič u Bajinoj Bašti.
Kućica na stijeni proslavila se nakon što je 2012. izašla u National Geographicu. Tada su je masovno počeli posjećivati Kinezi, a onda i svi ostali.
Ima još nešto zanimljivo u Bajinoj Bašti – grobovi u dvorištima, uz cestu, u poljima i vrtovima ili iza kuće. Uz njih klupica na koju se može sjesti…
Kaže nam Ranko da toga nema nigdje, osim u ovom kraju i da je najvjerojatnije riječ o metodi koju su roditelji primjenjivali, ne bi li spriječili djecu da prodaju zemlju. Naime, tko će kupiti imanje s grobom, a i tko bi prodao njivu na kojoj mu je pokopan predak…
Sjenice i Uvačko jezero
Nakon čarobne Tare i Drine odlazimo u Sjenicu, najhladniji grad u bivšoj Jugoslaviji, ali i mjesto u kojem se radi najbolji sir u Srbiji. Smjestio se na 1000 metara nadmorske visine.
Spavamo u hotelu Borovi u kojem nas dočekuje izuzetno srdačna domaćica hotela. U njemu nema alkohola, kao ni u gradu, ali imaju saune i hamam, baš ono što treba nakon ukusne i kalorične hrane u kojoj danima uživamo.
Ne treba reći da su čist planinski zrak i saune učinili svoje i da se spavalo najbolje do sad.
Idućeg jutra čekalo nas je Uvačko ili Sjeničko jezero – šećer za kraj ovog putovanja. Riječ je o umjetnom jezeru nastalom izgradnjom najveće zemljane brane u Srbiji. Dugo je 27 kilometara i vijuga meandrima kojima je nekada tekla rijeka Uvac.
Izgleda spektakularno i poseban je doživljaj ploviti njime, gledati u strme litice i nebo kojim kruzaju bjeloglavi supovi. Uvačko je jezero najveća njihova kolonija na Balkanu.
Kako tek iz njihove perspektive izgledaju meandri, Drina, Tara i Zlatibor!