Prekrasno je, skoro ljetno, riječko jutro. Čim vidim plavo nebo bez ijednog oblačka, pogledam s terase plavo more, odmah znam da će ovo biti jedan super dan. Plavetnilo gore i plavetnilo ispred mene puni dušu samo po sebi. Jednostavno obećava.
Rijeka je u posljednje vrijeme grad gradilište. Ulice su zatvorene zbog radova, bageri posvuda, iskopi na sve strane. Ceste u samom centru grada zatvorene, promet preusmjeren… Ma, reklo bi se kaos, ludnica. Bez obzira na sve probleme i radove grad funkcionira, sve radi. Barem onoliko koliko ja vidim. Vidim s obzirom na to da svako jutro pješačim do posla i putem bacim oko na usputna gradilišta. A i ne možeš ne čuti zvukove mehanizacije koja trešti i drnda svuda naokolo od rana jutra.
Međutim, nije to tema.
Tema je pitanje kakvi smo ljudi postali, što vidimo, a što ne vidimo?
Gdje nam je fokus?
Što uopće želimo vidjeti? Mislim da je to pravo pitanje!
Na dnevnoj bazi, na društvenim mrežama pratim zbivanja u svom gradu pa nema dana da nije barem jedna objava s video snimkom praznog gradilišta, uz komentar kako se ne radi ništa. Kako nikad radnika nema, kako su vječito na marendi. Onda, zašto se baš sad mora raditi, pa onda ona stara jugoslovenska: dva rade – 10 ih gleda….
I onda naravno, krenu otrovni komentari istomišljenika. Majko mila – koliko zla, koliko bijesa i koliko ljutnje u tim komentarima! Nekad mi se ne da niti čitati osim ona prva dva i tu stanem čisto da ne trujem sebe tim crnilom.
Dovoljno je samo da jedan krene prigovarati i onda krene domino efekt!? ‘Ajmo, udri, raspali, vrijeđaj, psuj – nema kraja!
Kad sagledam širu sliku, ponekad se zapitam kakav smo mi narod uopće? Kakvi smo ljudi postali, ako samo čučimo u niskom startu i čekamo nečiji krivi mig da možemo srati po društvenim mrežama. Da možemo pljuckati po drugom i pametovati dok sebe ne vidimo.
Ono što ja vidim je to da se radi, nešto se radi, kojim intenzitetom – nije na meni da komentiram jer smatram da postoje stručnjaci koji se time bave i koji vode računa o tome. Realno, i ti iskopi koji su napravljeni, pa netko ih je iskopao, netko je dovukao tamo taj neki stroj – nije se otkopalo samo od sebe! Dakle, radi se, miče se, ne stoji – to je bit priče.
A onda ona vječita nezadovoljstva, baš su našli vrijeme za radove.
Kad je pravo vrijeme?
Međutim, isto se pitam, OK, koje je pravo vrijeme? Svako vrijeme je pravo za promjene, ako ih želimo, kao što i svako vrijeme nije pravo vrijeme za promjene ako ih se bojimo, i to važi za sve sfere života.
Ne znam čemu tolika pljuvačina po svemu, po svakom?
Nije dobro ako se nešto radi. A opet nije dobro ni ako se ništa ne radi, ali bi isto tako preko noći svi voljeli imati nove ceste, čiste gradove, sređene zelene površine.
Da, slažem se, i ja bih od danas do sutra voljela imati 10 kilograma manje, bez imalo truda i muke. Samo nek’ mi padne s neba, da se ne moram oznojiti.
Ali, svi znamo da se ništa ne događa od danas do sutra. Za sve potrebno vrijeme, trud, strpljenje i rad. Bez toga ne ide i bilo bi sasvim lijepo i svima puno lakše kad bi vidjeli onu ljepšu stranu medalje pa makar i u ovim riječkim gradilištima, a to je da se radi i, jednom kad budemo imali prekrasan grad, mahom ćemo zaboraviti na ovo što se događa danas.
A ne događa se ništa strašno! Pola grada je raskopano, ali Bogu hvala, svi smo živi, živimo i dalje. Međutim, tim svojim negativama trujemo nikog do samog sebe i u stanju smo sami sebi zagorčati prekrasan dan jer smo u fokusu tražeći loše u svima, u svemu.
Realno, kome to čini loše?
Grad će i dalje biti gradilište, našim prigovaranjem radovi se neće ubrzati, gužve se neće smanjiti, ali mi ćemo biti nezadovoljni i nadrndani. Čemu?!
I opet se pitam, zar nema ništa u tom jutru, u tom danu nešto lijepo, nešto pozitivno na što se možemo zakačiti pa o tome pričati, o tome maštati, time se hraniti?
Ima, uvijek ima ono nešto lijepo i dobro. Ali, ima i ono nešto prokleto u nama ljudima koji priznajemo samo ono loše, samo ono negativno, samo ono toksično i ako nema tog lošeg, mi se prebijemo kako bi to loše iskopali, o tome raspravljali. A onda se čudimo kakav nam je svijet, kakvi su nam životi – reći ću samo jedno, još je sve dobro kakvi smo mi postali.