Zaredaju se svakom od nas ti neki loši dani. Ma nisu to čak ni loši dani, već puno teških trenutaka zbijenih na jedno mjesto kad se zavaravaš, kad iz svakog pokušavaš izvući ono nešto dobro, vjerujući da nosi to dobro u sebi.
Kad iz svake teške i loše životne situacije, po tko zna koji put tražiš, čeprkaš kako bi izvukao ono nešto dobro. I možeš dok možeš, dok imaš snage, dok ti se da. Jednom više ne možeš.
Što kad više ne možeš?
Umori se čovjek kroz život tražeći dobro u svakom, u svemu. Tražeći tamo gdje često dobroga nema ili se na dobro naiđe u zanemarivim tragovima. Onako, sasvim slučajno. I rekla bih, sve je dobro dok imamo u sebi to još malo volje, želje, nade i snage za traženjem.
Najgore je kad čovjek postane ravan. Kad mu je svejedno, kad ga više nije briga – rekla bih da nam tada više nije niti stalo.
Meni je najgori osjećaj kad mi postane svejedno. Znači da je kraj, ali ne običan kraj, već kraj krajeva i teško da ima više popravka, da ima više natrag. Kad postanem ravna, tupa i neosjetljiva na vanjske podražaje naspram nekog – tada znači da je taj netko jebeno potrošio sve kredite koje je imao kod mene. U odnosima kredite velikodušno dajem, do crvene kreditne zone. Neki već godinama skupljaju minuse i još nisu stigli.
Grozan je taj osjećaj tuposti, svedenosti, neosjetljivosti – užasan, pomalo nevjerojatan. Famozno mi je to kako čovjek varira na emocionalnoj crti, od plusa do debelog minusa.
Kako odjednom sve umre?
Kako od nečega za što živiš, do čega ti je stalo, za što ili za kog gineš, za nekog tko je tvoj i za kog bi sve na svijetu dao odjednom sve to umre, vatra se ugasi, postanete stranci često gledajući se preko nišana?! Ali da, dogodi se. Često se dogodi, često bude tako da onaj tko nam je najbliži, onaj netko naš, kroz godine i godine svega i svačega postane stranac u našem životu. Gledamo ga bez imalo emocije, i nije to nastalo odjednom, iz vedra neba. Skupi se svega kroz godine, kroz život.
Umori se čovjek od ispravljanja krivih drina, od postavljanja osobnih granica dok istovremeno tolerira tuđe rušenje i nepoštivanje istih.
Umori se čovjek od praznih riječi i obećanja za koja već unaprijed nekako kao da ima špurijus da od njih neće biti ništa, jer nije prvi puta da je tako.
Umori se čovjek od svega i svačega – najviše od laži, neispunjenih obećanja, praznih riječi, lažne dobrote, neiskrenosti i onda nije ni čudo da otupi, da postane ravan, da mu je svejedno, jer kako drugačije?
Što kada nama okrenu leđa?
U današnjem vremenu kao da je postalo normalno da na tuđu brigu odgovaraš nebrigom, da na nečije poštovanje odgovaraš nepoštovanjem, da na nečiju ljubav i brigu odgovaraš sebičnošću grabeći i ne dajući ništa za uzvrat.
I kad nam na posljetku netko okrene leđa, kad odustane od nas onda se pitamo zašto?
Eto, zato. Zato što u životu u svemu, ali baš u svemu ne možeš samo sebično hapati sebi, grabiti, uzimati – moraš nešto i dati, moraš puno dati, naučiti voljeti, poštivati, cijeniti i biti zahvalan.
Hajdemo iskreno, bez fige u džepu, bez glamura i lažnog sjaja, bez podilaženja sebi, koliko smo zaista takvi?