Ne malo puta čujem za neke žene kako ih se naziva zajebanima. Krasne su, zgodne, poželjne, ali su „zajebanog“ karaktera i samim time često vrlo manje privlačne suprotnom spolu.
I sama često dobijem kompliment kako sam zajebana, teška… Kako sa mnom nije lako i kako, dok ne umirim svoj „divlji“ karakter i ne skratim jezičinu, muškarca naći neću! Koliko je to lako čuti? Iskreno – nije. Svi volimo dobiti komplimente i pohvale na račun sebe, biti zajeban i nije neka referenca koja te prati kroz život.
Kakve smo – takve smo
Opet s druge strane, kako je – tako je. Kakve smo – takve smo, uvijek ima prostora za „popravak“ sebe, za modeliranje, ublažavanje naravi… Koliko tu realno ima prostora?
Prostora za „popravak“ ima taman onoliko koliko same želimo. Koliko si ga same damo, S godinama je to sve teže, sve manje ima prostora za manevriranje. Osobna divljina postaje ono nešto tvoje, ono nešto s čim nesvjesno srasteš i postane veliki dio tebe. Htjela ti to ili ne…
Kad me „ubodu“ riječima: zajebana, divlja, teška znam zastati na moment i na brzaka svoj život provući kroz vremenski rendgen pitajući se kako je od jedne tihe, samozatajne, često iskompleksirane, sramežljive djevojke, nastala jezičara sa stavom i pravim škorpionskim karakterom koja ne da na sebe i na svoje?!
Kako se dogodila takva preobrazba koja ide iz jedne krajnosti u drugu?
Rekla bih, jednostavno, dogodio se samo život koji te pošteno izbrusio, ispljuskao. Porazbacao na sve strane pa se ti sad skupljaj ako želiš dalje. A dalje moraš!
Dogodili su se ljudi koji te cijeli život krote, stavljaju u kalupe, modeliraju prema sebi. Kako njima paše! Ne pitaju što ti želiš, kako ti želiš. Lome te, krše te, a ti stalno misliš da je to ispravno, da je to normalno. Ne poznavajući svoju moć i snagu prihvaćaš, živiš. Igraš neke sporedne role u svom jedinom životu, skupljaš mrvice sa stola ne znajući da možeš i da ti pripada cijela pogača!
Tako je nekako slično tekao i moj život, kao i većine žena oko mene. Kao i većine vas koje ovo čitaju. Mislila sam da drugačije ne može, da drugačije ne zaslužujem, da drugačije ne znam, da drugačije osim ovako ne mogu!
Može li drugačije!?
O da, i onda nakon ne znam koliko ljeta shvatiš samu sebe. Spoznaš svoju žensku snagu i moć i vidiš da može drugačije, da može bolje. Ako se ne izboriš sam za sebe da će te uvijek netko šutirati kao krpenu loptu – kako mu se hoće i kad mu se hoće. Shvatiš s godinama da ako ljudima sam jasno i glasno ne postaviš granice, oni sami postaviti neće.
Kao da odjednom progledaš. Kao da se ponovo rodi neka nova TI. Neka nova JA. Naravno, takva nova nisi više niti toliko draga, niti toliko simpatična, niti te više toliko vole. Ljudi često vole da mogu s drugima raditi ono što im se hoće!
Godine su prošle i nabralo se tu puno udaraca dok sam sama sebi rekla: E pa ne dam više! Sa mnom ćeš upravo i samo onako kako ti ja dozvolim, do granica mojih ugoda a ne kako drugom hoće! I zašto bi?
Voliš li se!?
Ako sam sebe ne voliš, ako se ne postaviš na prvo mjesto, ako o sebi ne misliš da zaslužuješ ono nešto dobro i više od života – kako ćeš to i dobiti? Tko će ti dati ako sam sebi ne daš?
Godine su mi trebale da iz sramežljive, tihe i često jadne djevojke izrastem u ženu koja voli sebe. U ženu koja ne skuplja mrvice sa stola već uzima i traži samo i isključivo cijelu pogaču. Godine bola, patnje, šamara, raznih ponižavanja. Godine analiziranja i kopanja po sebi. Godine osnaživanja i građenja neke nove ja.
I naravno, na koncu kad dođeš do tog nekog osobnog levela dobiješ „komplimente“ kako si zajebana, kako si teška, kako s tobom nije lako, kako više nisi ista!
Nekad kad bi mi tako nešto rekli, iskreno bih se posramila. Bilo bi mi neugodno, poljuljali bi me da bih se opet preispitivala – što sam stvarno takva, tako „loša“?! Loša da, ali za sebe loša!
Sada, danas, kad mi provuku priču da sam zajebana, samo se nasmijem, odmahnem rukom i pomislim – da, jesam. Upravo sam takva. Ili me voliš takvu ili me ne voliš, ili me prihvaćaš ili produži dalje! Nitko ni s kim tko mu ne paše ne mora biti, Ni ja, ni ti. Ako ostanem sama i to je OK. Bolje biti i sam nego beskonačno jesti tuđa govna, gledati kako te netko ponižava dok ga ti dižeš u nebesa. Ma hajde, molim te, sve ima svoje granice i svemu jednom dođe kraj – ili bi bar trebao doći!
Kako se nosim s „titulama“ zajebana, divlja i slično?
Poprilično dobro, ne diraju me. Ponekad osjećam ljubomoru i jal. Kad osvijestiš sebe i spoznaš svoje kvalitete i vrline, kad shvatiš koliko imaš resursa u sebi koje možeš dati svijetu. Kad shvatiš koliko imaš veliko srce i svima sebe daješ iskreno i u najboljoj namjeri, onda upravo to sve i želiš natrag i ništa manje od toga. Konačno znaš da zaslužuješ, da si vrijedna toga. Pa, neka sam zajebana, divlja i svakakva, jer kakav god da jesi selo će uvijek naći temu za ispiranje usta. Jednostavno znaš da se za dobrim konjem uvijek prašina diže!