Današnje vrijeme nosi određenu dozu cinizma u pogledu ljubavi i partnerstva, slomljenih srdaca i popratnih katastrofa. Broj razvedenih kao i broj samaca sve više obezvređuju tradicionalna i romantičarska shvaćanja ljubavi. Bolje biti kvalitetno sam nego se maltretirati s čudacima, luzerima, luđakinjama… Kako to da su svi propalice i da nema nikog normalnog i kvalitetnog? Što nam je uistinu potrebno za kvalitetan odnos i je li on moguć?
Prva i osnovna stvar u partnerstvu jest da bismo bili voljeni ponajprije trebamo sami znati, htjeti i moći voljeti drugu osobu, ali i sami sebe. Kako je važno da odaberemo osobu koja će nas voljeti, važno je i biti pravim partnerom. A to znači da smo spremni ne samo tražiti, zahtijevati i kritizirati nego rasti, mijenjati se i potpuno posvetiti svoje vrijeme, energiju, strpljenje nekome. To također podrazumijeva upoznavanje sebe i formiranje zdravog odnosa prema sebi i zdrave granice prema drugima. U vremenu brzih slajdova i daljinskih upravljača posvetiti se nekome (ili sebi) i čekati rezultate gotovo je smiješno i neizvedivo. Servirane izreke poput "ljudi se ne mijenjaju, moramo ih prihvatiti onakvima kakvi jesu" (uključujući i sebe same) uzimaju se kao aksiomi koji će nas bar nakratko štititi od strahova i nelagoda koje izazivaju promjene.
Zašto se opiremo promjeni?
Opiranje promjeni prirodno je i normalno jer nas suočava s našim podsvjesnim svijetom za koje i ne znamo da postoji. Naši strahovi, koliko to god bilo apsurdno, najviše su usmjereni prema pozitivnom. Što ako se naše nezadovoljene potrebe i želje konačno ispune i zadovolje? Bojimo se princa na bijelom konju koji bi nas takve kakvi jesmo mogao voljeti i prihvatiti. I što tad?! Tada bismo shvatili da u stvari mi sami sebe ne volimo i trebali bismo preuzeti odgovornost za taj osjećaj nevoljenosti. No negiranje tih naših dijelova bila je lekcija iz socijalizacije i tada smo naučili da ih trebamo odbaciti kako bismo preživjeli i kako bi nas voljeli. Sada, po tom naučenom principu, ako ih aktiviramo i opet zatražimo – nećemo preživjeti i neće nas voljeti. Kontradikcija! Paradoksalno je da se mi stalno branimo od ljubavi i zadovoljno vrtimo u krugu nezadovoljenih potreba. (Naši osobni programeri nisu baš bili vični poznavanju čovjeka niti svijesti, a i sami su bili u strahu i neznanju pa im nije za zamjeriti.)
Osvještavanje nije najčešće ugodna situacija. Treba se odreći tog naučenog ponašanja i detronizirati lažnu sliku, masku koju predstavljamo svijetu. Istinski osvijestiti i prihvatiti dijelove sebe koje odbacujemo i integrirati ih u novi identitet. U partneru najčešće vidimo odraz onih dijelova sebe kojih se odričemo. To su osobina koje najčešće kritiziramo kod partnera. ("Tako si hladan, stalno si ljutit, lijen, škrt…") To su te projekcije koje nemaju bazu u stvarnosti. Kako se mi mijenjamo tako i partner postaje manje hladan, manje lijen i manje škrt, manje svadljiv.
Kako postići promjenu?
Odgovor je – svjesnost. Opažanje vlastitih postupaka, ali prije svega namjera i osjećaja te razmišljanja koje su u tom trenutku aktualna. Također i primjećivanje druge osobe, aktivno slušanje i razumijevanje – što ta druga osoba radi ili pokazuje da joj smeta? Iznosite činjenice, ono što se doista dogodilo. Procjena tuđeg i našeg ponašanja svakako bi trebala reducirati termine poput: uvijek, nikad, svi, nitko, ponekad, jer nam oni zamagljuju ideju o stvarnosti i stavljaju nas u neki naš iluzorni svijet gdje smo stalno žrtva. (Umjesto da kažete "Kakva si ti lijenčina!" recite "Posljednja dva puta kad sam te zamolila da pospremiš svoje stvari, ti to nisi učinio.")
Komunicirajte (iz) sebe
Prilikom komunikacije, a najčešće u situacijama sukoba vidljiv je govor napada, obrane i povrjeđivanja druge osobe čime se problem ne rješava nego još više produbljuje.
Daleko je korisnije više govoriti o sebi, svojim osjećajima, potrebama, čemu težimo, kako doživljavamo tuđe ponašanje, a ne samo iznositi našu (paušalnu) procjenu i mišljenje o drugoj osobi i njenim postupcima. Govoreći o sebi samima, povezujemo se s vlastitim osjećajima te pomažemo i drugoj osobi da nas razumije, ne osjećajući se pri tome napadnuto. (Umjesto da kažete npr. "Nisam ja neodgovorna. Ti si manipulator i sve kontroliraš", recite "Osjećam se povrijeđeno i htjela bih da imaš više povjerenja u mene i da ja sama donosim odluke vezano uz to i to"). Napad i ljutnja generira još više agresije i ljutnje. Također je vrlo bitno saslušati i osjetiti empatiju za osjećaje, potrebe onog drugog obzirom da iskrena komunikacija ne bi trebala se svesti na onu: dosta o meni, sad ćemo malo o mom autu….
Zajednički interesi
U osobnom i zajedničkom životu određivanje prioriteta trebala bi biti osnova. Interes reflektira naše istinske potrebe, želje i brige, za razliku od stava zahtijevanja koji prečesto imamo u odnosima. Što mi kao par imamo zajedničko, što nas povezuje, gdje smo slični? Njegovati i produbljivati jake strane, a ne se stalno baviti zahtjevima i prosudbama stavlja vaš fokus na zajedništvo i eliminira potrebu borbe za moć. Partneri su na jednoj, a ne na sukobljenim stranama. Većina partnera zapne na kompromisu i dječjem cjenkanju: napravi mi ovo, pa ću ja tebi napraviti ono. Na taj način gubi se iz vida i vaš cilj i vrijednost vas i druge strane. Takav rasplet vrlo često samo djelomično zadovoljava ili ne zadovoljava niti jednu stranu.
Igrajte se
No nije sve tako smrtno ozbiljno. Uz sve lekcije iz intimnosti i vještine partnerstva koje učimo na bolan ili manje bolan način nezaobilazna su jednostavna, luckasta, duhovita, senzualna zadovoljstva koja iznenađujuće bude naša uspavana osjetila i blokirane osjećaje. Bilo da se natjeravate s partnerom po stanu ili parku, špricate vodom, plešete do iznemoglosti, nabacujete se jastucima… vaš entuzijazam i koeficijent životnosti raste.
Voljeći i poštujući druge mi volimo i poštujemo sebe. Govoreći i sudeći o drugima, mi upravo govorimo o sebi… Jednota, nema nas dvoje!