Čitajući samoga sebe, ustanovih da mi tekstovi vrve psovkama. Budući da u stvarnosti rijetko ružim – iznimka je jedino auto, gdje me kilavci za volanom redovito natjeraju u crveno, neobično mi izgleda pomisao da sam se pretvorio u Radakovića. Zar ni pisati više ne znam bez sočnijih dijelova?
No nije to tako jednostavno. Kolumna je sloboda, ispušni ventil, olakšanje nakon mučne svakodnevice. I stil joj je namjerno takav, katkad vulgaran, da bih se odmorio od samonametnute discipline govora i uma. Jedna čitateljica svojedobno je pogrešno shvatila moj cinizam i pretjeranu grubost pa sam se s njom morao prepirati na Facebooku, ali to sam nekako i očekivao pa mi naša virtualna svađica, pokazivanje monitorskih mišića, nije teško pala.
Ipak, ni u jednom Dnevniku pipanja nisam napravio tipfeler, a kamoli neku jezičnu pogrešku, što me katkad živcira, jer djeluje šterberski, umjetno, a ja hoću lepršavost i autentičnu sliku. Godine vježbe i učenja očito su na meni ostavile previše traga pa patim od nemogućnosti da se uličnije izrazim. Unatoč ciljanoj uporabi folklornoga bogatstva našega jezika.
Podsjeća me to katkad na naše filmaše i kazalištarce, koji nikad nisu čuli za jezičnu karakterizaciju likova. Jer kod njih svi jednako govore, od smećara do sveučilišnog profesora. Dikciju da i ne spominjem, toliko je izglancana da glava boli. A to je pogrešno, jednostavno zato što nije iskreno.
Ne kažem da psovanje uvijek treba biti umjetnički motivirano, ali novinarstvo je život, a rijetko kad književnost. To se zapravo odnosi samo na reportaže, u kojima su lirski pasaži nužni i sami po sebi prirodni. Tvrdim zato da ovaj medij u svemu treba imati odriješene ruke, jer mu se u suprotnom gubi smisao. Ako čovjek – barem u svome literarnom dvorištu – ne piše kad hoće, koliko hoće i kako hoće, čemu sav trud?
Jeste li razumjeli što sam želio reći? Niste? Jebiga, onda. Ne da mi se iznova objašnjavati.