Svi koji prate društvene mreže i zalaganje za tabu teme, feminizam, žensko zdravlje i mentalno zdravlje, zasigurno su čuli za Ninu Bljak. Nina je postala prepoznatljiva po svom otvorenom pristupu temama koje se u našem društvu često izbjegavaju. Kroz svoj rad i angažman na društvenim mrežama, ruši predrasude i potiče razgovor o važnim pitanjima.
Ninu sam imala priliku upoznati još prije nekoliko godina, kada smo snimale kampanju protiv cyberbullinga. Iako tada nisam znala tko je Nina Bljak, vrlo brzo mi je postalo jasno. No, osim što svi vidimo Ninu putem društvenih mreža, postoji i onaj realni dio nje. Ona je jedna divna, topla i srdačna djevojka s kojom je takav gušt razgovarati. Netko tko vam ‘sjedne’ na prvu i imate osjećaj da možete razgovarati i smijati se satima.
Nerijetko razmijenimo pokoju poruku na upravo spomenute teme, a jedna od njih – odnos liječnika, posebno ginekologa, prema pacijentima, potaknula je veliku raspravu i otkrivanja brojnih neugodnih iskustava njezinih pratiteljica. Naravno, i ja sam se uključila u komunikaciju i tada sam joj rekla: „Ovo mora ići u medije!“. Stoga, u ovom intervjuu vam donosim upravo to pitanje, ali i predstavljam vam Ninu.
Nina, hoćeš li ti sebe predstaviti? Tko je Nina zapravo?
Ja sam netko tko voli propitkivati svijet oko sebe i rušiti tabu teme, pogotovo one koje se tiču žena, seksualnosti i mentalnog zdravlja. Kroz svoje platforme nastojim otvoreno govoriti o stvarima o kojima se često šuti. Oduvijek sam imala snažan osjećaj za pravdu i instinktivno sam se borila za slabije i to je nešto što me i danas vodi u svemu što radim.
Osim toga, ja sam i netko tko voli pokret – bilo da plešem na svojim koturaljkama, vježbam u teretani ili plešem do jutra uz glasnu muziku u izlasku. Uživam u energiji ljudi i gužvi, ali istovremeno mi trebaju i samoća, mir i tišina.
Pisanje mi je odmalena bilo jako bitan dio života i kroz njega najbolje izražavam ono što mislim i osjećam. Još jedan važan dio mene je ljubav prema hrani – nema mi dražeg nego okupiti svoje najdraže i kuhati za njih, jer u tome vidim način da im pokažem koliko ih volim. Ukratko, ja sam spoj stvari koje su naizgled suprotne, no koje mogu koegzistirati u nama ako im dopustimo. Ja sam borbena i osjetljiva, glasna i tiha, društvena i ona koja uživa u samoći.
Što te potaknulo da si se počela baviti svim tim temama, posebno ženskog zdravlja, seksualnosti, feminizma i mentalnog zdravlja?
To je došlo postepeno – teme kojima se danas bavim online najprije su bile one o kojima sam se educirala u privatnom životu. Sve je krenulo s mentalnim zdravljem. Oduvijek sam bila otvorena po pitanju vlastitih emocija, a kako je moja majka bolovala od bipolarnog poremećaja i počinila suicid, osjetila sam potrebu da progovorim o toj temi bez srama i straha od osude. Smatrala sam da se o tome premalo govori i da postoji ogroman prostor za destigmatizaciju mentalnih bolesti.
Feminizam i ženska seksualnost došli su kasnije, kada sam shvatila koliko sam se dugo sramila vlastitog tijela i užitka. Odrasla sam u okruženju u kojem su se te teme izbjegavale ili se o njima govorilo kroz šifre, a taj nedostatak otvorenog razgovora odrazio se i na moj život – kroz nesigurnosti, osjećaj krivnje i brojne toksične obrasce u odnosima i seksualnosti. Kako sam se postepeno oslobađala tih stega, osjetila sam potrebu da o tome pišem i dijelim svoje spoznaje. Danas mi je važno razbijati mitove, rušiti tabue i ohrabrivati žene da se osjećaju slobodno u svom tijelu i svojim odlukama.
Jako si otvorena na svojim kanalima i često objavljuješ i negativne komentare koji ljudi ostavljaju. Jesi li doživjela nešto negativno u stvarnom životu zbog svojih uvjerenja?
Uvijek se osjećam pomalo čudno kada mi ljudi kažu da sam „otvorena“ na društvenim mrežama, jer zapravo puno toga o sebi ne otkrivam. No na Balkanu je očito dovoljno pisati o feminizmu, seksualnosti i ženskim pravima da bi ljudi smatrali da si „previše otvoren/a“. Ja to, naravno, ne doživljavam tako – mislim da samo govorim o stvarima koje su važne, a koje su se predugo smatrale tabuom.
Negativne komentare najčešće dobivam online, i neki od njih znaju biti stvarno odvratni. U stvarnom životu nikada nisam doživjela ozbiljne posljedice zbog svojih stavova, ali su se znali dogoditi „negativni komentari“ na obiteljskim okupljanjima – no to su zapravo samo rasprave i sudar različitih mišljenja, bez ružnih riječi i prijetnji kakve dobivam na internetu.
Kako se nosiš s negativnim komentarima i kritikama usmjerenima na tebe? Ostavljaju li traga na tebi?
Ovisi o danu. Ponekad me uhvati bijes jer živimo u svijetu u kojem je normalizirano da netko može napisati da bi volio da umrem, nazivati me pogrdnim imenima ili mi slati prijetnje – i to bez ikakvih posljedica. U tim trenucima osjećam frustraciju zbog šire slike, a ne zbog samih komentara.
No sve manje to shvaćam osobno i sve manje me pogađa. Ranije bi me takve stvari znale shrvati, danas ih vidim samo kao odraz osobe koja ih piše, a ne mene. Ponekad mi je i žao tih ljudi – jer tko moraš biti da svoje vrijeme trošiš na vrijeđanje potpunih neznanaca?
Ideja za ovaj intervju je došla na jednoj tvojoj temi, a to su bila iskustva s liječnicima. Nažalost, većina ljudi ima dosta negativna iskustva. Možeš li podijeliti neka s nama koja si dobila u inbox?
Primila sam ogroman broj poruka, posebno od žena koje su podijelile svoja loša iskustva s ginekološkim pregledima. Mnoge su mi pisale da na pregled čekaju predugo, da u manjim mjestima ni nemaju adekvatne liječnike/ce te da su zbog lošeg pristupa pojedinih liječnika/ca godinama izbjegavale odlazak na pregled.
Jedan od najvećih problema je i financijska situacija – mnoge žene nemaju novca za privatne preglede, a u državnim bolnicama rade liječnici/ce kod kojih se ne osjećaju sigurno ili ugodno. Ovo je problem koji zahtijeva ozbiljne promjene i sustavno rješenje, ali prvi korak je progovoriti o tome – zato mi je drago da su žene spremne podijeliti svoja iskustva i osvijestiti koliko je problem raširen.
Rekla bih da je ovo jedna od tema koja je baš potaknula mnoge da progovore. Što je s drugim temama?
Kad god pokrenem neku temu koja se u našem društvu smatra „teškom“ ili tabuom, dobijem mnogo poruka u kojima mi se žene otvaraju. Ljudi koji me prate znaju da su im moja virtualna vrata uvijek otvorena, pa mi se često jave i kada ne govorim o nekoj konkretnoj temi, već jednostavno trebaju podršku, savjet ili mjesto na kojem se mogu osjećati viđeno.
To je nešto što posebno cijenim u svom online radu – što mogu biti sigurno mjesto za ljude kojima to možda nedostaje u stvarnom životu.
Osjećaš li kada stres i napor budući da imaš takvu komunikaciju s ljudima?
Mislim da danas svi osjećamo stres i napor jer su društvene mreže postale prevelik dio svakodnevice. No, teme kojima se bavim definitivno nose dodatni emocionalni teret. Često čitam i slušam teške priče, suočavam se s negativnim komentarima, a bavljenje aktivizmom ponekad može biti iscrpljujuće.
Zbog toga mi redoviti odmor od svega postaje sve važniji. Shvatila sam da, kako bih mogla pomagati drugima i baviti se ovim temama dugoročno, prvo moram paziti na vlastito mentalno zdravlje i postaviti jasne granice.
Za kraj, što bi poručila svima koji čitaju ovo?
Rekla bih da ne čekaju tuđe odobrenje da bi radili ono što ih ispunjava. Prečesto dopuštamo da nas sputavaju tuđa mišljenja, strah od osude ili nametnuti standardi. Istina je da nikada neće biti „pravo vrijeme“ za ostvariti ono što želimo. Pravo vrijeme je sada.
Također, jako je važno brinuti o svom (mentalnom) zdravlju i ne zanemarivati vlastite potrebe. Pritisak da budemo produktivni, uspješni i konstantno „najbolja verzija sebe“ može biti iscrpljujući, a istina je da najbolja verzija sebe ne postoji kao neki fiksni cilj – ona se mijenja i prilagođava kroz godine, prilike i okolnosti.
I na kraju, nemojte zaboraviti uživati u životu. Zabava, smijeh i sitne radosti nisu luksuz, već nužnost.