Uvijek se rado sjetim tih par životnim mudrosti koje su mi oduvijek išle na živce, a tako su me matirale svaki put, ali baš svaki puta. Najjača koja mi je često uši parala je ona svima poznata „nikad ne reci nikad“.
Kad bi mi je netko samo i spomenuo redovito bi doživjela šiz, jer to se meni ne može dogoditi. Meni, jednoj tipičnoj žestokoj škorpionki, vrlo drčnoj i samouvjerenoj, ne može se dogoditi da se poklizne na te stare, izlizane narodne, i još k tome na tu „nikad ne reci nikad“.
Nikad ne reci nikad
Sa skoro 50 god. u dupetu, kad bolje promislim, za sve ono što sam rekla kako ne bih nikad, sve do jednog sam napravila i to ne površno. Sve to sam odradila vrlo temeljito, duboko i intenzivnu. Rekla bih, zapečatila sam, i to svojski, pošteno.
A kako je život odlična škola, ustvari, najbolja, s godinama sam i naučila da je stvarno jedino ispravno ono „nikad ne reci nikad“ jer život je rijeka koja teče, lijevo, desno… Nikad ne znaš kuda će skrenuti, gdje će ubrzati, gdje usporiti, gdje će naići na prepreku i zastati a gdje samo bijesno podivljati.
U životu je krinka da je sve jasno. Kad bolje promotriš, sve je vrlo nejasno, nepredvidivo. Svi bi htjeli nešto imati pod kontrolom, htjeli bi kontrolirati život, a ne možemo kontrolirati ništa osim nas samih, naših reakcija na život koji se događa, koji teče i koji nikad neće stati.
Što me još sve čeka!?
U neke svoje sjetne dane, često se pitam: „Bože tko zna što me još čeka, koliko još toga moram odraditi, koje još životne lekcije moram naučiti, gdje li ću još dobiti po prstima?“
Kad iskreno uronim u sebe, bilo kako bilo, veselim se, radujem se danu, životu. Obožavam ga, bez obzira na to što sam često bila na podu. Ali, da nisam bila na podu vjerojatno ne bih sama nikad došla do spoznaja. Ne učimo onda kad nam je lako – tada je samo lako, samo plovimo.
Lekcije se dobivaju i učimo onda kad je teško, kad smo na podu, kad nemamo nikog. Kad moramo odraditi nešto sami suočavajući se sa svojim najvećim strahovima.
Tada, baš upravo tada – rastemo, sazrijevamo, učimo…
Postajemo mudri.
Kroz život shvatila sam i da ono što ne naučimo iz prve, ponavlja se – možda je scenarij drugačiji, glumci drugi, ali poanta priče je ista, vrtimo se u krug do god ne osvijestimo, naučimo i ne počnemo donositi drugačije odluke.
Ista priča, isti rezultat
Često sam u životu donosila iste odluke dok sam čekala drugačije rezultate. Koliko jebeno tužno krivo… I koliko mi je samo godina trebalo da to sama shvatim. Osvijestim. Prihvatim i konačno djelujem.
Jebeno puno godina.
Na koncu sam sretna. Sretna sam što, ma koliko mi god godina trebalo ipak sam došla do nečeg, do formule, do mudrosti, znanja. Trudim se, borim se i mijenjam se na putu do željenog života i na tome sam zahvalna.
Svakodnevno se susrećem s ljudima koji stoje, ne mrdaju, „zadovoljni“ prosjekom, prolaskom života, ljuti na sebe, ljuti na cijeli svijet. Životare čekajući da se život dogodi, a ne događa se dok se istovremeno pitaju: „Kako to?“
Da znam i sama sam se nebrojeno puta pitala kako.
I super da je to bilo jedino što sam se pitala, bilo je toga more i more, i toga rekla pa porekla, do toga „ja to ne bih nikad“. Sva ta pitanja, „greške“ bile su mi samo lekcija, učenje i put do života koji sada živim, a tek sam na pola puta…