Naučimo suosjećati s najvažnijom osobom u našem životu – nama samima

Empatija je jedna od onih vrlina koje svi cijenimo, ali često zaboravljamo primijeniti kada je najpotrebnija – prema samima sebi.

By
Tea Bašić
Objavljeno 06.02.2025.

Empatija je jedna od onih vrlina koje svi cijenimo, ali često zaboravljamo primijeniti kada je najpotrebnija – prema samima sebi. Učimo djecu da budu ljubazna, da razumiju kako se drugi osjećaju, da dijele i brinu jedni za druge. No, koliko nas je odraslo uz lekciju o tome kako biti nježan prema sebi?

Svi znamo što znači suosjećati s drugima – kada prijatelj prolazi kroz težak period, instinktivno nudimo utjehu, govorimo mu da je u redu osjećati se loše i pokušavamo ga ohrabriti. No, kada se mi sami nađemo u sličnoj situaciji, odjednom smo najstroži kritičari vlastitih grešaka. Kritiziramo se zbog onoga što smo rekli, onoga što nismo učinili, onoga što smo mogli napraviti bolje. Skloni smo sebi govoriti stvari koje nikada ne bismo rekli prijatelju u istoj situaciji.

Morate biti svoji najbolji prijatelji. Jer kada padnete, vi ste ti koji ćete se morati podići.

Brené Brown
Što je zapravo empatija?

Empatija nije samo sposobnost prepoznavanja tuđih emocija – ona je most koji nas povezuje s drugima. Američko psihološko udruženje (APA) opisuje je kao „sposobnost razumijevanja tuđih emocija, misli i iskustava, uz istovremeno zadržavanje vlastite perspektive.“ Drugim riječima, empatija ne znači izgubiti se u tuđim emocijama, već ih osjetiti i razumjeti, dok ostajemo svjesni vlastite osobnosti.

Postoje dvije vrste empatije:

  • Kognitivna empatija – sposobnost sagledavanja situacije iz tuđe perspektive. Ona nam omogućuje da bolje razumijemo nečije misli i ponašanje, čak i ako se ne slažemo s njima ili ih ne doživljavamo na isti način.
  • Emocionalna empatijasposobnost da osjetimo emocije drugih gotovo kao da su naše vlastite. To je ono što nas tjera da se naježimo kada netko plače u filmu ili da osjetimo nečiju tugu, a da osoba nije rekla ni jednu riječ.

No, ako možemo suosjećati s drugima, zašto nam je toliko teško primijeniti isti princip na sebe? Možda je vrijeme da preusmjerimo tu empatiju prema sebi. Da sebe pogledamo istim očima kojima gledamo ljude koje volimo. Da si damo pravo na pogrešku, pravo na osjećaje, pravo na podršku.

Kako prepoznati nedostatak samoempatije?

Zastanite na trenutak i poslušajte kako razgovarate sami sa sobom. Postavljate li si nerealne standarde i neumoljivo se kritizirate? Mnogi od nas nisu svjesni koliko surovi mogu biti prema sebi. Rečenice poput:

  • „Nisam dovoljno dobar/dobra.“
  • „Zašto uvijek sve pogrešno radim?“
  • „Nikad neću uspjeti.“

Ove misli možda zvuče kao istina u trenutku frustracije, no one su zapravo odraz unutarnjeg kritičara koji nas sabotira. S vremenom, takav negativan unutarnji dijalog narušava naše samopouzdanje i emocionalno zdravlje. Često nesvjesno upadamo u ono što se u transakcijskoj analizi, psihoterapijskom pravcu, naziva pozicija „Ja nisam OK“. To je unutarnji doživljaj vlastite neadekvatnosti, uvjerenje da s nama nešto nije u redu ili da nikada nećemo biti dovoljno dobri.

Odakle dolazi ova unutarnja strogost?

Kao obrambeni mehanizam na zabrane koje smo usvojili tijekom odrastanja, u nama se s vremenom razvijaju tzv. pokretači, unutarnji motivatori koje je definirao Taibi Kahler. Oni nas potiču na određene obrasce ponašanja kako bismo (nesvjesno) dokazali svoju vrijednost.

Pet je ključnih unutarnjih pokretača:

  • Budi savršen/a – vjerovanje da vrijediš samo ako ne griješiš
  • Budi jak/a – uvjerenje da pokazivanje emocija znači slabost
  • Požuri – stalni osjećaj da nikada nema dovoljno vremena
  • Trudi se – uvjerenje da se vrijednost temelji na neprestanom dokazivanju
  • Zadovolji druge – potreba da usrećiš sve oko sebe, često nauštrb vlastitih potreba

Svaka osoba ima barem dva izraženija unutarnja pokretača. Problem nastaje kada ovi unutarnji pokretači prerastu u prisilu – primjerice, kada počnemo vjerovati: „Ja sam u redu, samo ako sam savršen i zadovoljim druge.“

Kako razviti (samo)empatiju?

Ako prepoznajete da si rijetko pružate podršku i nježnost, dobra vijest je da se (samo)empatija može razvijati. Evo nekoliko koraka koji mogu pomoći:

  • Odvojite vrijeme za sebe – Svaki dan barem na trenutak zastanite i obratite pažnju na vlastite misli i osjećaje. Dajte si dopuštenje da budete ranjivi, bez potrebe da odmah „popravljate“ stvari.
  • Promatrajte bez osude – Umjesto da se strogo kritizirate, postavite si pitanja:
  • „Što sada osjećam?“
  • „Zašto to osjećam?“
  • „Odakle dolazi taj osjećaj?“
  • Obratite pažnju na unutarnji govor – Ako primijetite da ste prema sebi preoštri, zamislite da razgovarate s prijateljem u sličnoj situaciji. Pokušajte sami sebi pružiti istu podršku i toplinu kakvu biste pružili njemu.
  • Prihvatite da su loši dani sastavni dio života – Nema osobe koja je uvijek motivirana, produktivna i sretna. Neki su dani jednostavno teži od drugih, i to je u redu. Umjesto da se kritizirate zbog osjećaja iscrpljenosti ili tuge, pokušajte ih prihvatiti kao dio ljudskog iskustva.
WRITTEN BY
Tea Bašić
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.