„Čini mi se da bol koju osjećaš nije tvoja.“ Ova rečenica često odjekuje u terapijskim sobama, podsjećajući nas na to da bol koju osjećamo nije uvijek naš vlastiti teret. Mnogi od nas nesvjesno nose naslijeđe nerazriješenih patnji svojih roditelja. Proživljavamo iskustvo traume, iako je nismo sami izravno doživjeli. Na taj način ulazimo u začarani krug sekundarne traumatizacije – preuzimamo patnju koja nije naša, a njeno prihvaćanje postaje naša vlastita trauma. Bol koja je bila prevelika da bi je jedna osoba nosila prenosi se s generacije na generaciju sve dok se ne pojavi netko tko će je biti spreman odložiti sa strane.
Kako se prenosi trauma?
Trauma se može prenijeti s jedne generacije na drugu na mnogo načina, a jedan od ključnih mehanizama je privrženost, odnosno način na koji se roditelji povezuju sa svojom djecom. Kada roditelj nosi nerazriješenu traumu, to može utjecati na njegov odnos s djetetom, smanjujući njegovu sposobnost da pruži emocionalnu sigurnost i podršku. Djeca tada razvijaju nesigurnu vrstu privrženosti – tvrde bugarske psihologinje u istraživanju Transgeneracijski prijenos traume i privrženost. Osobe koje su odrasle s nesigurnom privrženošću često imaju problema u odnosima. Mogu se bojati bliskosti, teško im je vjerovati drugima ili stalno traže potvrdu svoje vrijednosti izvana. Ponekad se nađu u nezdravim vezama, ponavljajući obrasce koje su nesvjesno usvojile u djetinjstvu.
Posljedice traume ne odražavaju se samo na emocije već i na tijelo. Osobe koje su odrasle u okruženju obilježenom nesigurnošću često imaju problema sa snom, glavoboljama, vrtoglavicom i bolovima nejasnog uzroka. Osim toga, mogu osjećati stalnu napetost, strah ili tugu, iako ne znaju odakle ti osjećaji dolaze.
Transgeneracijska trauma se često prenosi kroz obiteljske tajne i neispričane priče. Djeca nesvjesno preuzimaju emocionalni teret roditelja – mogu nositi njihovu tugu, krivnju ili strahove, a da toga nisu ni svjesna. U obitelji preuzimaju određene uloge, primjerice onoga koji pokušava popraviti prošlost ili onoga koji čuva obiteljske tajne. Ako se ti obrasci ne prekinu, isti emotivni teret prenosi se dalje na sljedeće generacije.
Znanstvena istraživanja pokazuju da se trauma može prenositi i na biološkoj razini. Djeca roditelja koji su prošli kroz teške traume često imaju promjene u tjelesnom odgovoru na stres, što ih može učiniti osjetljivijima na tjeskobu, depresiju i zdravstvene probleme.
Prekidanje tog kruga nije jednostavno, ali je moguće. Ključni su osvještavanje obiteljskih obrazaca, emocionalna obrada prošlosti i, po potrebi, rad s terapeutom. Kada osoba prepozna nesvjesne obrasce i odluči ih promijeniti, može pomoći sebi, ali i osigurati da buduće generacije ne nose isti teret. Razumijevanje prijenosa traume nije važno samo za pojedinca, već i za društvo u cjelini.
Ne mora nas definirati bol koju su proživjeli naši roditelji, bake ili djedovi. Odložimo teret sa strane. Oslobodimo nove generacije.