Uvijek volim reći da su odnosi najkompleksnija stvar u našem životu. Odnos sa samim sobom, odnos s roditeljima, prijateljima, partnerima, kolegama na poslu… Sve kreće od odnosa.
Kroz odnose učimo, rastemo, sazrijevamo, a često i stagniramo. Ponavljamo iste obrasce ponašanja dok ne shvatimo što radimo krivo, a potom i konačno nešto naučimo, mijenjamo sebe kroz učenja s drugima. Sve je super dok bilo koji od tih odnosa ne postane težak, pretežak, ograničavajući, bolan, u kratko rečeno – toksičan.
Toksični odnosi
Ne mogu reći da su mi godine i godine života, dobivanja po prstima, ponavljanja istih obrazaca ponašanja trebali – dok nisam shvatila što znači biti u toksičnom odnosu bilo koje vrste. Godine!
I sad samo kad pomislim, uhvati me jeza – što sam sve dozvoljavala drugima, tolerirala, prelazila preko svega i svačega pod izgovorom da je to normalno!
Što je normalno?
Je l’ normalno da nas drugi gaze? Vrijeđaju, omalovažavaju, lažu? Prave budale od nas a mi to sve vrlo svjesno gledamo i tražimo neka loša opravdanja za njihove loše i izobličene postupke?
Naravno da nije normalno, ali nas, Titovu djecu (famozne pionire) su učili drugačije, Teško ti postane balansirati između sistema, ljudi i vrijednosti u kojima si rođen i načina na koji si odgojen, s obzirom na to da sada živiš u nekom sasvim drugom svijetu, s nekim sasvim novim vrijednostima. U biti, odgojena sam za svijet koji više ne postoji i koji više nikad neće postojati.
Svijet u kojem je poštenje, istina, iskrenost, otvorenost, igranje bez fige u džepu nešto što je sasvim normalno i prirodno. Trenutačno živim u vremenu kad su laži, manipulacije, neiskrenosti nešto što je sasvim normalno i opće prihvatljivo, često čak i poželjno! Jer, kako ćeš uspjeti u ovim divljim vremenima, ako im se ne prikloniš? Ako takve krive vrijednosti uzimamo pod sasvim normalne i zdrave ni odnosi nam ne mogu biti drugačiji.
Laži
Često primjećujem da je se više lažnih odnosa. Odnosa koji se baziraju na sasvim krivim temeljima, postavkama. Krnji su to odnosi, prepuni manipulacija kako bi ostvarili vlastito dobro.
Loše. Svijet je postao prepun toksičnih odnosa, oni kvalitetni se naziru negdje u tragovima i sreća da postoje, makar i u tragovima, jer je to znak da ima još Ljudi koji njeguju Čovjeka u nama.
Često se pitam, jesmo li svjesni, kad upadnemo u toksičan odnos, koliko stagniramo, koliko se trujemo? Jesmo li svjesni koliko nam toksični i nezdravi odnosi oduzimaju energije?
Sudim po sebi, nismo svjesni. Svjesni težine postanemo tek onda kad iz takvog odnosa izađemo ranjeni, krvavi, jadni, izmučeni…
Iako imam skoro pedeset, reklo bi se da sam jedna mudra žena i da znam prepoznati ljude i situacije. Ma, vraga! Upadnem tu i tamo u neko sranje jer još uvijek vjerujem ljudima i vjerujem u ono dobro u njima i naravno, često se zajebem.
I obitelj može biti toksična
Godinama sam gatala što ću napraviti. Godinama! Ipak, obitelj je obitelj i ako treba „moraš“ jesti njihova govna pa makar i onom najmanjom žličicom jer ste – obitelj!
Koliko god mi je bilo teško raskinuti i zadnje niti koje su nas vezale, koliko god me je bilo strah – morala sam prerezati isključivo da zaštitim sebe. Nitko od nas nije zaslužio nepoštovanje, laži, omalovažavanja, lažna obećanja i naslađivanja tuđom boli. Nitko!
Koliko god sam se bojala (jer su usađena uvjerenja i odgoj nešto što je jače od mene) ipak sam nekako skupila snage i odrezala bez razmišljanja što će biti sutra. Bez razmišljanja „što će ljudi reći“, bez suvišnih analiza tipa „što bi bilo, kad bi bilo“.
Nije mi bilo svejedno. Nije mi bilo lako dok sam rezala, dok sam izgovarala na glas svoju odluku popraćenu izuzetnom boli i gorčinom nakupljenom godinama… Nije bilo lako taj dan, nije bilo lako ni sutradan, ali onaj dan iza je sve u mom tijelu, u mojoj duši, u mojoj glavi sasvim drugačije titralo.
Nevidljivi teret
Taj osjećaj slobode, kao da si skinuo jedan veliki nevidljivi teret s leđa.
Osjećaj da nisi nikom ništa dužan, osjećaj da više ne moraš ići na mjesta gdje ćeš biti strijeljan svim raspoloživim sredstvima… Onaj osjećaj kad jebeno dobro znaš da više nećeš proživljavati gutanje knedli u grlu jer ideš na druženje na koje ti se tako jebeno ne ide jer se svaki put vratiš 1000 godina psihički unazađen, uništen…
Zanimljivo mi je ustvari kako se svi ložimo da smo slobodni, živimo slobodu, živimo naše izbore, živimo u svijetu slobode a ustvari na kraju često nismo niti svjesni koliko živimo u vlastitim malim zatvorima.
Osobnim malim zatvorima u kojima su nam vrata otvorena, ali mi iz njih ne izlazimo…