Sjećate li se vremena kada smo sami sebe bodrili uz mantru ‘NO PAIN, NO GAIN’? E pa to je bilo prije nego što smo znanstveno dokazali što zapravo znači taj ‘pian’ i ‘gain’ tj. kako naše tijelo reagira kada doslovno pokušavamo promijeniti spomenutu mantru; a sudeći prema naslovu teksta, očito ne baš blagonaklono…
Probat ću pojednostaviti kompleksne fiziološke procese u našem tijelu te praktično objasniti zašto ovakav tip razmišljanja nije baš najmudriji izbor…
Pa krenimo…
Nepotrebno crpljenje energije
Svaki trening do otkaza doslovno crpi naše rezerve više nego što bi to učinio bilo koji klasični trening, i to je općepoznata činjenica. U praksi to znači da se tijekom takvog treninga mi guramo u pozamašno katabolično stanje, izazivajući biokemijske procese koji zahtijevaju popriličan angažman našeg tijela da se oporavi a još i veći angažman kako bi se tijekom tog oporavka naše sposobnosti podigle na ‘razinu više’; što je ustvari i cilj svakog treninga.
Ovo možemo shvatiti kao eksponencijalnu krivulju gdje se svaka ‘minuta’ našeg treninga ‘u crvenom’ broj kao 10 minuta oporavka nakon takvog treninga (da se slikovito izrazim).
I iskreno, nije problem da se tu i tamo gurnemo u ‘crveno’ ali ako to činimo često, budite sigurno da će vaši trenažni rezultati patiti jer takva stanja zahtijevaju adekvatan odmor i naravno nutricionistički moraju biti popraćena kako bi naš organizam što prije iz katabolizma (razgradnja) prebacili u anabolizam ‘mode’ (izgradnja) te time podigli naše sposobnosti na viši nivo. A tko ima vremena/mogućnosti za takvo što – samo profesionalni sportaši!
Guranje do krajnjih granica neće dati rezultate
Uvijek morate imati na umu kako je cilj svakog treninga NAPREDAK, a ne nazadovanje vaših sposobnosti. Naravno; u ovoj priči imamo i one super izdržljive koji vjeruju kako su baš oni ‘dizajnirani’ da iz dana u dan svoje tijelo guraju do maksimuma. I mogu; do jedne granice! A onda se desi ono što je neizbježno – OZLJEDA ili totalni kolaps organizma/puno ozbiljnija stanja koja se tiču naših hormona, organa i slično.
U svojih 25 godina bavljenja fitnessom doživio sam podosta takvih priča koje su mahom bile praćene ljudima iz CrossFit svijeta, Spartan utrka ili rekreativnog trčanja gdje ‘obični’ ljudi prenaglo krenu s volumenom, intenzitetom te konstantnim guranjem sebe do krajnjih granica, ne razumjevši što dugoročno čini takav način razmišljanja. I u nekom trenutku svi se oni slome, ozljede i onda shvate bit i samu esenciju teorije treninga…
A ona glasi ovako…
Ne možete konstantno biti na ‘vrhuncu’; te ako želite imati napredak (kako u treningu tako i u razvoju vlastitih sposobnosti) tada se neminovno moraju izmjenjivati periodi višeg i nižeg intenziteta jer samo i isključivo kroz oporavak vaše tijelo napreduje!
I to mnogima nije jasno! Upravo taj dio ‘KROZ OPORAVAK NAPREDUJEMO’ je ono što se kosi s ‘No Pain, No Gain’ filozofijom jer u tom ‘svijetu’ (svaki dan je max dan) vi jednostavno nema vremena za kvalitetan oporavak što nas s vremenom gura prema sivoj zoni ozljede koju nitko ne želi.
Stoga budite mudri i preskočite ovu i slične mantre, znajući kako napredak u jakosti, snazi, kondiciji ne ovisi o tome koliko smo se ‘razbili’ na treningu već o tome koliko smo mudro izmjenjivali periode visokog i niskog intenziteta, volumena ili gustoće treninga.
E to je ono što se broji na duge staze…
Autor: Saša Segedi, Osobni trener