Međusobni odnos naših roditelja jest vrlo snažan, prvi utisnuti i vječno prisutan model po kojem učimo kako se ponašati prema drugima, ali i u vlastitom partnerskom odnosu. Koliko vremena provode zajedno, na koji način komuniciraju, kako se zabavljaju, pokazuju li osjećaje jedno drugome, tko donosi odluke, tko više zarađuje? Kakvi su za vrijeme svađe, jesu li to mirne rasprave ili situacije pune vikanja, vrijeđanja, suza, neprijateljskih optužbi, omalovažavanja?
Kako rastemo i kako se odmičemo od roditelja naša oponašateljska priroda će nas navesti da u svoj repertoar mogućeg ponašanja uvrstimo i modele koje pronalazimo u svijetu koji nas okružuje: primjeri učitelja, prijatelja, razni idoli, likovi iz filmova, knjiga, glazbene ikone…
Svoje ponašanje gradimo gledajući, što u kontekstu našeg okruženja daje povoljne rezultate i to ne samo percipirajući riječi koje smo čuli, nego i pokrete, ponašanje, atmosferu, vibraciju. Ako su nas strah i vikanje držali u poslušnosti kad smo bili djeca, danas kao odrasla osoba skloni smo primijeniti istu taktiku bez obzira što smo cijelo djetinjstvo mrzili taj način ophođenja s nama. Isto tako ako nas je majka ili otac kažnjavao hladnom, uvrijeđenom šutnjom i ignorancijom najvjerojatnije ćete naučiti da je to vrlo učinkovit način dobivanja željenoga.
Naša originalnost u ovom kontekstu je vrlo ograničena, slaba i nemoćna. Naš identitet, naša osobnost s kojom se često tako poistovjećujemo i za koju se tako gorljivo zauzimamo jest zbroj primljenih, nesvjesno naučenih i kompiliranih reakcija, modela, uvjerenja preuzetih od roditelja i okoline. Veliki dio onoga što zovemo karakterom jest u biti reciklaža kod većine vrlo malo modificirana tijekom života kroz vlastita životna iskustva, iskušavanje vlastitih granica, kroz pogreške i pokušaje, kroz manje ili (srećom) veće osvještavanje.
U svađama i sukobima koje vodimo s drugima mi u biti konfrontiramo naša naučena uvjerenja, vjerovanja, strahove, a ne nas same. U takvim situacijama potpuno nesvjesno i emocionalno vrlo nezrelo živimo popularni dječji film – "Moj tata je jači od tvog tate!". Poistovjećujući se s tom nakupinom naučenih programa, komandi i obrazaca za koje smatramo da smo to stvarno mi ili da je "to" neka druga osoba mi pripisujemo i njoj i sebi kvalitete, osobine i mane. Svoj odnos prema njoj, prema sebi, prema okolini, predmetima temeljimo na toj iluzornoj slici za koju se svi držimo pa zato i jest tako stvarna. Obrasci, uvjerenja, programi nas omeđuju, definiraju, zatvaraju, a pomoću istih obrazaca sudimo o njima samima u nama i u drugima. Zato često i kažemo da je život iluzija, san, maya, paralelna realnost, a mi se i dalje držimo za san, za obrasce, za iluziju.
Iz ove perspektive u realnoj situaciji (bilo da stojimo ispred ogledala ili se nešto "natežemo" s partnerom) pogledajmo još jednom u osobu ispred nas. Tko je ona zapravo? Gledajmo je kao krpenu lutku na koncu koja pleše ispred nas, svađa se, zahtijeva, provocira, kritizira, a u biti je upravljanu različitim uzicama u obliku tuđih stečenih uvjerenja, preuzetih obrazaca emocija, potpuno uspavana i nesvjesna od utjecaja i ograničenja i bez konkretne namjere da nas povrijedi ili razočara, samo ne zna drugačije. Ne zna razliku između Sebe i tog kazališta.
Tu razliku i mi zaboravljamo kad dopuštamo da nas iluzija preuzme, kad doživljavamo to kazalište i ono što se tamo događa kao jedinu stvarnost. To i jest neka vrsta stvarnosti – (koliko joj mi damo na važnosti, koliko se uhvatimo za nju – može biti i jest bolno realna), ali svakako nije jedina.
Tko si ti zapravo? Tko je ta druga osoba pokraj tebe? Pitanja su koja nude brojne odgovore na koje će svatko sam sebi odgovoriti i bit će u pravu. Odgovori za sobom nose divljenje i poštovanje prema svakom živom biću, a prije svega prema sebi. Tajna života dio je svakog od nas, a sloboda, neovisnost i nesputanost njeni su prijatelji. Tada naša originalnost i izvorna priroda dolaze do punog izražaja i to je jedini trenutak gdje ih nedotaknute možemo osjetiti. U toj situaciji partnerstvo cvjeta u svojoj punini jer se po prvi puta događa pravi susret duša. Povjerenje, poštovanje, tolerancija, mir, radost, harmonija, prihvaćanje se spontano događaju, ne trebaju se vježbati. Događa se Ljubav. Ljubavnici su jedno – u jednoti u kojoj između njih i dalje ima mjesta za ples nebeskog vjetra.
SANJA ODGOVARA NA VAŠA PITANJA
Sanja Tatalović Matovina, kolumnistica portala She.hr te osnivačica i voditeljica Centra Konstruktivni život, certificirani je Theta Healing terapeut i instruktorica antistresnih programa i tehnika disanja, koja u svojim terapijama primjenjuje holistički i integralni pristup.
Osim što nas svojim kolumnama približava nama samima pišući o temama koje sve od reda imaju zajednički nazivnik – naš unutarnji mir, Sanja je zaželjela pokrenuti komunikaciju i sa svojim čitateljima na našem portalu, te vas stoga pozivamo da nam na naš mail – marketing@mmreza.hr šaljete pitanja za Sanju (u naslov maila upišite ZA SANJU).
Pitanje neka bude vezano uz tematiku ovotjedne kolumne, a Sanja će svaki tjedan odabrati jedno od pristiglih pitanja (koja su anonimna) i odgovoriti na njega.
Sigurni smo da će vam Sanjin nevjerojatni senzibilitet pomoći u situacijama u kojima vam se čini kao da nema izgleda, zato – pišite nam!
Vaš She.hr