Cijeli život učim kako da otvorena i srca i uma pristupam ljudima, ma koliko to (ponekad) bolno bilo. Nekako sam se smatrala osobom, koja dobro ‘čita druge‘. I znam da čitam. (Kako samouvjereno!) Dokazala sam to sebi tisuću puta. Nikad me nije prevarilo, a toliko sam ignorirala.
ALI! Ali ta potreba, da se svakome da šansa, da se potisnu neke vibracije, energije, tektonski poremećaji ili što već, unutar moga bića kada mi pristupa druga osoba, zna prilično zaribati… Umara me ta glupa potreba da budem otvorena i ispravna, iako mi je na vrhu jezika ono “odjebi s tim glupostima“. Jer, odjebi je pola (psihičkog) zdravlja.
Slušati sebe… Da. Mislim da je to najvažnija stvar koju trebate naučiti u životu. Otvoriti ne samo oči i ne samo naćuliti uši, nego otvoriti cijelo svoje biće … I nećete pogriješiti…
Mrgud
Sve me to sjetilo (opet) moje majke. Njoj, često, netko nije bio dovoljno dobar, i imam osjećaj da je stalno nešto propitkivala i nalazila mane. Uvijek je precizno secirala ljude, a što sam starija, to sve nekako više sličim na nju.
A to, baš to seciranje, me sve više i više smeta, pa u nadi i želji da nisam najobičniji čangrizavi, sredovječni Mrgud, dopustim sama sebi poneki lapsus. Ma, što lapsus, zajebem se nadugo i naširoko… Ali, neka… Ona nikada nije komentirala, a ja sam sama sebi dala to pravo. Sveto pravo komentiranja. Stvorila sam od toga nekakvu profesiju, ako su, skromno rečeno, laprdanja profesija…
Ugrizem se ja za jezik i sto puta, vjerujte mi na riječ. Naravno, sve sa širokim osmijehom, jer što ćeš!? Nije dobro ljudima reći da pretjeruju, odmah na prvu. Nije lako reći ljudima: “Ma, daj, dosta! Laprdaš bez veze, poduzmi nešto!” Pustiš ih da se opeku koji put… Pustiš ih da probaju, u toj svojoj nemoći i konstantnom natjecanju, pustiš ih i da se slome…
Možda sam najgora prema onima koji su mi najbliži i najdraži. Njih išamaram ovom poganom jezičinom. Bahato i besramno im prišijem sve i svašta. Neke bih najradije protresla svaki put kada zauste kakav komentar o sebi i onome što ih okružuje, a sama su birali svoje putove i radili blesave korake…
Znam i da će neki ovo pročitati. I zato ih ovako molim da mi oproste na svoj toj grubosti koju osjete. Na svoj toj mojoj ljutnji koju pokažem kad vidim da stoje na mjestu… Neki i priznaju da jedino meni dopuste da im ‘kažem’!
(Pre)dobre ste da bi sreću tražili u drugome. (Pre)dobre ste da bi tražile da vas upotpuni bilo kakav muškarac. Htjela bih da naučite da ste dobre točno takve kakve jeste. Kakve ‘bolja verzija sebe’ mantre? Prihvatite same sebe – svoj špek, svoje pjege, svoje oči, tanke usne, bljedunjave trepavice i blesavu kosu… I pokrenite se! Poslovno, privatno, osobno… Uvijek imaš bar 50 % šanse da uspiješ!
Želja da budeš netko drugi je traćenje samog sebe.
Kurt COBAIN
Posebni ne postoje
Ma ne… Ne volim te fore o tome kako smo svi posebni, jedinstveni i ono bla bla… Baš zato smo odgojili hrpetinu egotripčna koji nisu svjesni svoje ništavnosti i misle da su Bogom dani…
Ta, prah smo i u prah se svi neminovno pretvaramo jednoga dana. Bili glupi, bili pametni ili mršavi! Nema posebnih. Svi smo mi isti… Sa svim svojim jadima, boljkama i manama.
Važno je samo da si svjestan sebe i da zavoliš to što imaš. Da znaš da nema te pričice o takozvanoj ‘bolja verzija sebe’ bez samoprihvaćanja. Tražit ćeš se, a nikad se nećeš naći, beskrajno tražeći nešto bolje i ignorirajući ono što ti je pred nosom – da si već dobar…
Koje utrke s kilogramima i borama!? Zašto se popravljati? To si ti. Prihvati se.
Čim se prihvatiš, bit ćeš bolje. Bit ćeš najbolja verzija sebe, a i sretnija…