I tako ja svaki put sama sebi kažem kako neću više o politici. Neću i neću i gotovo! Neću više, pa to je tako pase tema. Već smo shvatili da se tu nema što pametno reći. I opet tako, svaki drugi tjedan, ja krenem iznova i iznova… Upalim onaj blesavi HRT4 i slušam i slušam… I najčešće ne vjerujem. I nikad mi neće biti jasno kako se neki ljudi uopće upuste raditi na toliko odgovornim pozicijama, bez obzira na sve one savjetnike kojima se okruže. Svi ti ‘papci, jazavci, skrndelji i šonje’ ili kako ih već zovete, okupe se na tom jednom mjestu. Kako!? Zaboga kako!?
I iznova i iznova i iznova se čudim toj njihovoj nesposobnosti kritičkog promišljanja i stalnoj želji za, očito, ‘boljim i lakšim prolaženjem u životu’… Kako li ih to samo oslobađa svih kritičkih i samokritičkih refleksija. Besramnost. Kako dođeš uopće u tu fazu da koračaš svijetom bez srama? Vidiš, možda bi bilo dobro ponovno pročitati Carevo novo ruho.
Pustili su nas da plovimo rijekom kojoj definitivno ne znamo pravca pa tako veterinari odgajaju djecu, a neki tamo likovi, koji ne znaju gdje su završili fakultet, krenu se baviti poljoprivredom. Jer, zašto ne? Možda su i oni, poput mene, morali s babom i didom plijeviti vrt!?
I plijevila sam, ma koliko mi je to bilo mrsko i koliko god da sam okretala očima, plijevila i mrmljala sebi u bradu…
Nema nam pomoći
Vidite, i ja bih mogla biti ministar poljoprivrede. Otkad znam za sebe morala sam pomagati. Pa je tu bilo i skupljanja sijena, cijepanja drva… Bilo je tu i sađenja krumpira za cijelu vojsku. Ne znam čemu toliko krumpira, osim da su možda njima hranili i svinje. Bilo je tu kupusa, neke glupe repe… Danas bih dala sve da opet imam gdje iščupati pravu, domaću mrkvu od čijeg mirisa vam voda krene na usta.
Unatoč činjenici da su se svake godine zaklale tri svinje, bila je prava lutrija od babe i dida dobiti komad pršuta. Vječno se nešto čuvalo ‘za vjenčanja i sprovode’ i ako neko dođe… Pršut bismo dobili, po tri godine star, skuhan u kiselom kupusu… U njihovim glavama zarobljenim u prošlosti vječne sirotinje, iako su živjeli više nego dobro, uvijek se čekalo nešto ‘grozno’. Kao da ih sreća nije mogla niti malo pomaziti. Vječno se iščekivalo ono ‘ne daj Bože’…
I jednoga dana, ja sam postala ona koja dolazi… U 5 ujutro, s mirisom kave, kruhom i pršutom na stolu, baba i dida su me čekali da dođem iz Zagreba!
I eto ti paralela! Čini mi se da se i političke pozicije preuzimaju na sličan način – ‘za ne daj Bože’. Za neku bolju plaću. Za neku bolju mirovinu. Jer, što bi drugo?
‘Ajme meni nije mi dobro’
U što se mi to pretvaramo? Doista, zar nema nekih kulturnih, obrazovanih ljudi koji su otišli malo dalje od svog sela da nas povedu? Sve neke lokalne ‘baje’ sumnjivih motiva. Nekad su ljudi ginuli za ideale, a danas gledaju svoja posla i viču: ‘Nakon mene – potop!?’
Sabornica prazna, znam jer prečesto blejim k’o ovca slušajući ta glupa nad*ebavanja bez konca i smisla… I sve je trgovina kod nas. Sve… Sve je pljuckanje s visoka bez nekih stvarnih temelja… Kunem se, sve neki čudni ljudi!
I eto, onda nam se dogode pucačine tu, noževi tamo… Sve zbog mediokriteta kojima smo svojevoljno dali uzde. Vrijeme je da nas netko malo zašamara. Da nas centrira – jer ode sve u krasni…