„Ali, maco, moraš napisati sve točno onako kako je bilo“, reče meni moj Ruski Princ dajući mi ujedno odobrenje da pišem sve, slobodno, o njegovoj velikoj, najvećoj ljubavi. Osim što je iznimno dramatična, Ruski Princ je i prilično romantična dušica. Kada se zaljubi, zaista ima neke bolesne ideje, tvrdim vam to iz prve ruke. Njegovi postupci, iako je već momče u kasnim tridesetim (pa dodajte još tome kojih dvadesetak godina, jer prave godine krije k’o zmija noge) nalik su postupcima nekog pubertetlije.
Doista, njegovi postupci su najsličniji nekom ludom pubertetskom momentu neke trinaestogodišnje djevojčice. Totalna opsesija!
Bez mobitela se ne računa!
Kada je u pitanju ljubav, mislim da smo svi imali nekakve lude faze u kojima smo bili blentavi. Nisam niti ja nešto bolja. Ja sam bila zbog svoje prve ljubavi spremna ostaviti baš sve! Doduše, imala sam devetnaest.
Kad se sjetimo tih ludih ljubavi, znamo koliko smo bili ludi i nenormalni. Jedna od mojih prijateljica tako je znala desetak puta dnevno nazivati centralu i tražiti izvor svojih nemira, na radnom mjestu. Ne znam što je čovjek s centrale mislio, a nije ni bitno. Sigurno je imao stotine poziva dnevno pa ni nju, a ni mene – kojoj bi često znala gurnuti u ruke slušalicu telefona, nije niti primijetio.
Danas se tome tako srčano smijemo, jer u to doba nije bilo mobitela. Srećom!
Frajer je bio stariji i već je ozbiljno radio dok smo mi tek počele studirati. Ali, ljubav ne poznaje sram pa tako često znamo raditi stvari od kojih nam se zacrvene obrazi. Opsesija i ludilo!
Točka do točke, točkica
Više se ne sjećam kako i gdje, no moj se Ruski Princ zaljubio u ‘stjuardesu’. Znamo da su stjuardese atraktivne, a vjerujte ni stjuardi nisu ništa manje privlačni.
Frajer je bio simpatičan, zgodan, drag, smiješan… No, nekako sam slutila da unatoč svemu ta veza nema budućnosti. I to ne zbog udaljenosti ili teškog pronalaženja načina na koji će provesti koji dan skupa, nego zbog posvemašnje i neizmjerne ludosti moj dragog prijatelja.
Ako ste ikad pomislili da imate psihopatu pored sebe, a ja sam to u tom promatranju ljubavne veze pomislila bar tri puta na dan, onda vam je jasno o čemu pričam.
Ruski Princ je na monitoru svoga ekrana, i u uredu i doma, imao vječno uključenu neku aplikaciju putem koje je satima pratio let na kojem je njegova stjuardesica letjela. Da. Dobro ste to sebi dočarali. Satima je pratio pomicanje točkice na ekranu i – uzdisao. Ako to nije opsesija, što onda je!? Patologija!?
Ako to nije ludo, onda…
Ako to nije ludilo, onda ne znam stvarno što bi moglo biti luđe od ovoga. Možda uhođenje u fizičkom smislu. I trajalo je mjesecima. Ja sam se zgražala, čudila i prijetila. Jer to je sve osim – normalno! I nije uopće čudo što je ‘stjuardesa’ nestala iz njegovog života usput blokirajući i mene na svim društvenim mrežama. Valjda lik mislim s kim si – takav si!
No, svi smo mi, u nekom trenutku života, imali svoju ‘točkicu’—onu opsesiju koja nam je zasjenila razum. Možda nam se danas te ljubavne ludosti čine smiješnima, ali tada su bile ozbiljne, stvarne, i ispunjavale naše misli kao da ništa drugo ne postoji.
Možda je to ono što ljubav i jest – slatko ludilo kojem se povremeno svi prepuštamo.