Kad radiš u medijima i s medijima, dogodi ti se svašta. Upoznaš koju zvijezdu, upoznaš koju wannabe zvijezdu, priličan broj dignutih noseva, ali i hrpu dobrih i divnih ljudi. Najdivnija stvar na svijetu, osim evenata u kojima pod obavezno dobiješ neku vrećicu prepunu svega i svačega, onoga što ti ne treba pa i papira, je putovanje na kojemu dobiješ sve free. Pa tko ne bi bio bloger, novinar, urednik, wannabe zvijezda ili zvijezda?! I sad se pitate u koju kategoriju ja spadam? Svakako u neku od wannabe kategorija.
Nemoj srećo, nemoj danas
Sve je započelo jednim pozivom i nezaobilaznim “Hej draga, kako bi bilo…” Naravno, nervozno nisam ni dočekala kraj rečenice, već sam mrzovoljno prebirala po svojoj sivoj masi, zbrajajući što sve moram ili ću morati odraditi. I onda klik! Misliš ono, idem, jedem, pijem i uživam? Rekla bi moja draga kolegica u uredu, oštrim zagorskim naglaskom, “Pa, kaj ti ne znaš??!!” Naravno da ne znam. Prvi mi je put. Moj neurotični mozak ni to nije s oduševljenjem prihvatio. Mučno je to meni. Kao ono, ja sam geek. Volim biti sama, a biti osuđen tri dana na neke ljude, pa sve i da su moj Dragi, izaziva nervozu. Ali, što je tu je. Urednica me nagovorila pa i tješila, kao ma bit će nam super.
Došao petak. Spremih se nekako, psujući pljusak i iščitavajući to znakom totalne katastrofe. Pa, naravno. Svi normalni ljudi se idu sunčati na more, a mene prati pljusak. Sjela sam u taj bus. Pogledavala na mobitel, mailovi, “refresh” svakih 10 minuta, jer svemir će stati ako nešto propustim.
Stigli smo u Biograd na Moru na ručak. Soba je savršena. Krevet te mami, a tek pogled i miris mora… Lagana fjaka dok trčkaram pokušavajući napuniti mobitel, jer nikad se ne zna gdje i kad će svemir stati. Dok sam se vozila i u vlakiću gledala teniske terene i kamp, jedna poruka na mobitelu me spasila. Znala sam, Svemir nije stao. Poput nekakva prekidača, siva masa nekako postaje želatinasta i sjedam za savršenu večeru sa savršenim ljudima, opuštajući se lagano.
Bačena u trans
Budim se. Otvaram škure i znam odmah, subota je savršen dan. Urednica se smije i pita me jesam li u zenu ili na apaurinima. Maštam o nekom komadiću zemlje, suncu, cvijeću, čupkanju trave i shvaćam koliko mi to fali. Zemlja. Sunce. Kapi kiše. Miris.
Ražnjevića dvori su me bacili u trans. Ne samo zbog toplog kruha, ulja, pršuta i vina, nego i zbog ekipe koja se “skompala”. Svi sljedbenici mog Instagram i Facebook profila, koji sam unormalila, a srećom nema ih puno, bili su upoznati sa svakim mojim korakom, jer htjela sam podijeliti svoje oduševljenje. Ni moja “10-ka” me nije uspjela nadmašiti fotkama Venecije. A tek izlet u Zadar jahtom Nada i zalazak sunca…
I sada, u stilu izbora za Miss Wannabe:
Pusa mojim sramežljivim Slovencima i njihovom #nicnevem, kao da nas Slovenci za istać ne kuže. Pusa i stvarateljima najboljih hastagova ikad #sarannagrani, #laganinimod i #umjetnicarpovijesti. I veliko hvala Beti, (#tisicudesna), jer baš mi je trebalo ono #ubijamseodhrane.