Krajem godine volim napraviti zbroj svega što mi je godina donijela ili odnijela. Godina, koja je pri kraju, donijela mi je mnogo toga divnog. Mnoga divna prijateljstva, produbljivanje starih, nova poznanstva, neke nove životne mudrosti. Još jedna godina sazrijevanja je iza mene u kojoj sam ponešto naučila, kako o sebi tako i svijetu koji me okružuje, ljudima…
Koliko daš – toliko dobiješ
Jedno od nepisanih životnih pravila je da uvijek koliko daš toliko i dobiješ. Nekad više, nekad manje ali život se pobrine da to bude u nekom balansu. Ova godina mi je i svašta nešto odnijela.
U nepovrat su otišli oni neki loši, toksični odnosi. Odnosi za koje sam vjerovala da su duboki i iskreni, ali sam krivo vjerovala. Život ti s vremenom sam pokaže što je trajno, a što privremeno, trulo, toksično. Ono nešto što treba amputirati dok nemamo muda to sami sasjeći, život i vrijeme se sami pobrinu za rezove.
Misao s kojom odlazim iz ove godine je: dok traje – traje…
Dok traje- traje
Sve ima svoj rok trajanja, kako hrana tako i ljudi. Ljudi ti dođu u život odnekud, kao s Marsa pali, sami i nepozvani. Neki ti naprave šušur, neki ti ostave gorak okus u ustima, neki mame osmijeh i toplinu u srcu…
Moram priznati da je sve manje onih koji ostavljaju gorak okus jer s godinama naučiš procijeniti, čitati između redova. Naučiš vjerovati sebi i onom svom unutarnjem glasu koji ti govori i vodi te. Ti samo bezbrižno ploviš kroz život čekajući novi dan da vidiš što ti nosi, koga ti nosi.
Ove godine sam naučila u odnosima se opustiti i prepustiti trenutku. Uživati u njemu i uživati u odnosima s iskrenom jednostavnom mišlju – dok traje, traje…
Sretan je onaj tko shvati da u životu ništa nema na silu. Sva forsiranja i manipuliranja u odnosima na kraju nekog dođu glave, jer to je tako – provjereno tisuću puta. Vjerujem u onu da sve ono što je pravo to ostaje. Vjerujem i u onu da ako je netko naša priča, taj usprkos svim životnim preprekama i igrama ipak na kraju nađe put do nas. Život kao da posloži kockice ako mu to dozvolimo i ako se mi sami ne miješamo. Prečesto se miješamo tamo gdje nam nije mjesto, prkosimo životu, plovimo uzvodno umjesto opušteno i nizvodno – pogotovo u odnosima. Želimo ono nešto što nije naše, želimo onog nekog kog nam život nije namijenio dok smo sami uvjereni da je to baš naša prava priča. Rovarimo i borimo se rukama i nogama zadržati je. Međutim, život nam često servira sasvim drugu priču.
Najvažnije je uzeti ono lijepo, pozitivno i poučno
Iz osobnog iskustva, osvještavajući i prihvaćajući spoznaju „dok traje – traje“ život mi je postao opušteniji, jednostavniji, uživam u njemu. Uživam u svakom trenutku provedenim s ljudima u mom životu. Znam da nikom ne radim ništa loše. Nikom ne želim ništa loše. Dapače, svakom pokušavam biti podrška, razumjeti svakog, izmamiti osmijeh na licu. Pokušavam unijeti nadu i vjeru da nije sve tako crno, da uvijek ima nade i uvijek postoji šansa za bolje, za drugačije, da postoji neko rješenje.
Rekla bih da mi je savjest prema ljudima koji me okružuju sasvim čista i bez ijedne mrlje. Više ih ne držim grčevito uz sebe, puštam ih da lete. Neki i odlete u nepovrat i to me više ne boli, ne iznenađuje. Ne propitkujem se – samo puštam jer sam svjesna da nam je sve u životu na neki nevidljivi način ograničeno s vremenom i rokom trajanja. I život, i mi sami, i odnosi, i poslovi… I stvarno, dok traje – traje, pa koliko god to bilo, najvažnije je uzeti ono lijepo, pozitivno i poučno iz svega i svakog pa što god to bilo…