I dok prva na kraju bude nagrađena princem na bijelom konju, drugu snađe pravda, sudba, kismet te završi u zatvoru, umre ili… Završite rečenicu sami. Pogađate? To je ukratko scenarij sapunice temeljene na jednom od raširenih stereotipa o blizancima – dobar, loš blizanac.
Često me ljudi pitaju koja je dobra ili koja je zločesta, jer upravo je to problem kod stereotipa: crno-bijeli su. No svijet je i te kako prožet finim nijansama sive boje.
Naravno da mi se teško oduprijeti jednoj od najvećih pogrešaka pri odgoju blizanaca – usporedbi. Jasno da je jedna uvijek zločesta u odnosu na drugu i obratno. No ono što se misli pod zločestim danas se naziva zahtjevnim djetetom, a kako je svaka osoba različite senzibilnosti, teško je prosuditi.
Zanimljivo kako je još u maternici jedna uvijek bila u aktivi. Danas mi je jasno i koja. Može li se reći da se karakteri ocrtavaju već ultrazvučnim valovima? Jedno je sigurno: moje cure već naveliko pokazuju karaktere i polako mogu predvidjeti njihove reakcije i buduće ponašanje. Teško da ih već sada mogu točno svrstati u Hipokratove četiri skupine osobnosti, no zabavno ih je upoznavati, prihvaćati dvije nove osobe u svoj život. Želim čuti njihova razmišljanja, zanima me kako doživljavaju svijet, u kakve će se ljude razviti jer koliko god nastojali napraviti dobar kalup, karakter je rezultat njih samih.
Različite su. A najveći izazov kada imate blizance upravo je očuvanje individualnosti svakog djeteta. Svaka zahtijeva drugačiji pristup, metodu odgoja, pa usporedno s njima, upoznajem još jednu novu osobu – sebe kao majku. Kažu da roditeljstvo mijenja čovjeka, i to potpisujem. Ponekad se ne prepoznajem: strpljivost, altruizam i razumijevanje prevažu na popisu mojih vrlina i pitam se kakvu ću osobu naći u ogledalu na kraju puta, kada cure odrastu.
Ali daleko je to, tek smo počeli…