Pa što!? Volim čitati fantasy stvari. Volim sve te vještice, vampire, vukodlake, čarobnjake i čarobnice. Volim svijet beskrajne mašte i volim ljude u čijim glavama nastaju tako čudesne priče.
U mojoj (trenutno) ne nastaje ništa čudesno. Moja je glava umorna od kombinacija i kalkulacija kraja poslovne godine. Svaki obrtnik/obrtnica, poduzetnik/poduzetnica zna o čemu govorim.
I pjevam:
Glavo luda!
Nema čuda,
Nema čuda…
Znate što je dobro?
Dobro je kad imate ‘kindle’ i kad znate gdje pronaći mnoštvo (polu)besplatnih knjižica s kojima ćete odlutati daleko, daleko, daleko… Da. Tri puta baš!
Šteta što nemam više vremena za odlutati… Dok svi misle da jedno ovako dramatično biće guta filozofe, vjerujte – jedino što me može razveseliti i opustiti je kakav zgođušan vukodlak ili vještac. Možda i neki ‘Highlander/Viking’ lik.
Doduše, trenutno čitam i knjigu Paula Contia: Trauma – nevidljiva epidemija.
Nekad se čudim svom alter egu – gospođi Veleštovanoj urednici – koja toliko pokušava gurati ozbiljne teme koje vas, čitateljice, (često) uopće ne zanimaju. Ma, ne zanimaju nikoga. Koga zanima kupnja nove knjige, udomljavanje djece, prevencija bolesti, nasilja ili poboljšanje seksualnog života…
Svakodnevno smo okruženi crnilom, pa bar da te trenutke opuštanja provedemo neopterećeni stvarnim svijetom. I želimo žutilo! Opsjednuti smo licem s naslovnice (ne)svjesni potencijalnog jada koji se krije iza Facetune aplikacije… Zanima li i vas kako izgledaju neka pomno našminkana lica kada se operu? I, recite mi, tko nema celulit? Uprite prstom u njega i bacite kamen! Tko ga nema!
Ta, imaju ga sad već i dječaci. To nam je dao taj naš stil života.
Zapravo, samo želite čuti tuđi jad – da vam vaš bude lakše podnijeti.
Nego, dajte nam fantazije (u mom slučaju) i (nekima) ljubavnih priča ili tračeva da zaboravimo debelog muža, slinavu djecu, izrast, neki novi, skupi parfem, jad…
Htjeli smo slobodu, demokraciju, kapitalizam. Imamo ih!
…I što sad?
Imamo slobodu izbora, a čini mi se da samo biramo načine na koje ćemo sami sebe izludjeti. Htjeli smo demokraciju, ali svakodnevno gunđamo na sustav i ne mijenjamo ništa. Htjeli smo kapitalizam, ali na kraju dana guramo ruke u (polu)prazne džepove i nosimo na ramenima glavu punu briga. Htjeli smo više od života, ali smo na tom putu zaboravili kako se uživa u malim stvarima.
I zato kažem: dajte nam vukodlake, vještice i čarobnjake! Dajte nam svjetove u kojima je najveći problem kako poraziti zgodnog, seksi gospodara tame, a ne kako iskombinirati sve što djeca žele za ovaj Božić. Dajte nam junake koji se bore protiv zmajeva, jer je lakše navijati za njih nego za same sebe dok se svakodnevno borimo protiv vlastitih nesigurnosti.
Možda zato i volim fantasy – jer tamo uvijek postoji neka magija koja će popraviti stvari. Zaboravim na umor, kalkulacije i sve te nesavršene, svakodnevne gluposti.
I to je moja mala sloboda. Tu su moja čuda!
A vi? Što vas čini slobodnima, makar na trenutak?