Duševni mir (higijenu, ako hoćete) održavam uglavnom prateći kabelsku televiziju (shvatite to točno tako kako ste shvatili!). Pa, onda, u zavisnosti od raspoloženja i dana koji je iza mene, odabirem: samo serije ili "miješano meso" – malo serijica, malo dokumentaraca… Dobro, priznajem, i kabelski programi repriziraju, ali te su reprize, zlata vrijedne!
Kao npr. ona dokumentarca o Tonyju Blairu, bivšem premijeru Ujedinjenog kraljevstva… Jer u novom gledanju, naravno, obratiš pozornost i na detalje! Pa mi je tako, Blairov veliki (najveći, što da se lažemo, stajao ga je vlasti) prijatelj, George W. Bush, postao mrvičicu simpatičniji – u drugom sam gledanju registrirala da je, ipak, iako vjerojatno za potrebe snimanja, sposoban biti samokritičan! Priznao je, naime, da priča stare viceve (što bi rekli – viceve "s bradom“). I kaže on (Bush) – "Nismo bili neki intimni prijatelji, ali bili smo si dobri. Volio sam ga. Bio je ugodan u društvu, cijenio sam to što se smijao mojim prastarim vicevima! Ja sam se smijao njegovima, koji nisu bili takvi!“
U svakom slučaju, ono što sam i prvi puta kristalno jasno zapamtila (a nije da nisam znala, no, opet, lijepo je vidjeti potvrdu iz usta "glavnih“ igrača), jest da su SAD i njezini (malobrojni, jer VS UN-a nikada nije Rezolucijom dopustilo, pa ni "osnažilo“ invaziju na Irak) saveznici (Tony Blair, a zbog njega britanski vojnici, iako mu je prijatelj Bush telefonski rekao, citirati ću prema sjećanju, ali tu je negdje: "Čuj, mi smo dovoljno jaki da krenemo u to, ti samo nemoj izgubiti svoju vladu!“) teško pogriješili napavši Irak.
Sve drugo je – povijest! I nije sve prikazano u dokumentarcu! I to da u Iraku nisu pronašli oružje za masovno uništenje, i da je to baš Tonyju Blairu osobno potvrdio Hans Blix (glavni inspektor za isto, na terenu – u Iraku), i da je jedini pravi vojnik u Bushevoj administraciji, državni tajnik Colin Powell (inače, kao zapovjednik Združenog stožera SAD-a drži se zaslužnim za pobjedu u Zaljevskom ratu, 1991.) bio protiv napada na Irak, no, (vidjelo se, s knedlom u grlu) branio je odluku pred VS UN-a.
Ne da se sadističkoga diktatora Saddamova kalibra nije trebalo maknuti, suditi mu i osuditi ga, no uspjeh američke (savezničke) invazije vidljiv je i danas sa svakim novim napadom na civile, sa svakom novom civilnom žrtvom, ili kovčegom s tijelom američkog (ili britanskog) vojnika koji stigne kući. Hm, da, američka "sloboda medija“, pa i u ratu, zbog koje SAD tako vole prozivati neke druge zemlje, vidi se, pak, u tome, da je tek 9. ožujka 2009. novi američki predsjednik, Barack Obama ukinuo zabranu iz 1991. (Zaljevski rat) koja medijima zabranjuje snimanje kovčega s posmrtnim ostacima američkih vojnika prekrivenima nacionalnom zastavom…
Cijeli blog možete pročitati na www.bankamagazine.hr