Sjećam se, ima tomu pet godina, prvi puta sam bila krsna kuma i to jednom divnom dječaku, ogromnih smeđih očiju i najdužih trepavica koje sam ikada vidjela. Sve bi mu zavidjele. Niti jedan kozmetički tretman ne može podariti to što taj deran ima. Kao da je bilo jučer, slična ekipa se skupila, na prvoj pričesti njegove sestre. Postoji još jedna poveznica, osim ekipe, ova dva događaja – Lalin krvavi nos. Slučajnost ili sudbina?
Prije pet godina, u crvenoj haljici s kikama u kosi, Lala je ponosno stajala i gledala krštenje svog mlađeg brata. Ponosno je stajao i njen oguljeni nos. Ne znam što je ono bilo, ljuljačka, kackalica ili tobogan, ali znam da je bilo „kuma pofarbaj me korektorom“. I jesam. Bilo je to naše prvo šminkanje, skrivanje ponosne kraste, na ponosnom, prćastom nosu. I baš sam sretna da sam ja ona koja joj je otkrila prve čari šminke. Počela mala rano! Nema što!
Povijest se ponavlja
Druga zgoda, njena pričest, i isti krvavi nos. Gotovo identična slika, identična strana nosa, identičan pogled plavih očiju. Sve me strah što će biti na firmi ili na vjenčanju, jer Lalini Crkveni događaji, sudeći po fotografijama u albumu, završe krvavog nosa. Ovaj puta krive su role, krivina pokraj zgrade i činjenica da je bilo lakše pasti na nos nego se dočekati na ruke. I to baš dva dana prije prve pričesti. Začudo, ovaj put nije tražila ni korektor ni puder. Nije joj krasta ovaj put za skrivanje, pa je nosić uzdignut visoko, dok sva u bijelom, s vjenčićem, recitira. I ne znam kakva je to promjena. Ili je dijete, pametno, prihvatilo sebe pa me nije zatražilo malo „fasade“ ili se nove generacije neće šminkati, što mi je nekako malo vjerojatno.
I smijem se sebi dok uređujem fotografiju na kojoj me toplo grli. To nam je najljepša fotografija ikad. Znaš ono kad si baš zadovoljan sam sobom. Obično se bar jedna krevelji, a na ovoj obje kao u nekom blaženstvu, smiješe se naša četiri plava oka. A ja ne znam što bih, muči me tehnologija. Pobrisati krastu ili ne, pitanje je sad.