Tog kolovoškog dana davne 2014. godine upustila sam se u jednu avanturu. Rekla bih čak – nepromišljeno. Naglo. Bez plana. Bez zaštitne mreže, ako padnem. Srce je govorilo jedno, razum sam utišala. Zatomila sam strah i rekla sama sebi – ti to možeš! Nisam tada ni slutila što će me sve na tom putu dočekati. Koliko ću puta poželjeti odustati. Koliko puta ću sebe uvjeravati da je sve to možda ipak bila greška.
Tri godine kasnije, 2017., znala sam. Nema predaje. I da, teško je. Ali konačno sam imala nešto svoje. Biznis, reklo bi se. Bila sam svoja. I to je bilo neprocjenjivo. Još nisam mogla birati, ali sam znala da će i to vrijeme doći. Čovjek se treba naučiti strpljenju.
Tijekom korone, u onom čudnom vremenu kada smo svi iznova preispitivali svoje izbore, shvatila sam da me život u stanu ne usrećuje. Balkon, ma koliko ga svi tada dizali u nebesa, nije „dobitak na lotu“. Želim više. Trebam nešto drugo. Ali, nisam još znala što to točno jest. Samo sam osjećala… da je negdje. I da je vezano uz mir, tišinu, prirodu. Komadić zemlje.
Sama!?
Mučilo me to pitanje kako ću sama. Novac!? Sama!? Kako? To vam je bila moja misao zadnjih par godina. Nisam znala odakle početi. Nisam znala ni koga pitati. A onda je došla 2024.
Na našem panelu SheRULES se pojavila kao panelist i Janjolinka. Dovoljna je bila jedna rečenica. Jedan njezin smiješak i jedan broj telefona koji sam pofotkala mobitelom. Danas sam joj na tome neizmjerno zahvalna.
Dva mjeseca kasnije, nazvala sam taj broj. I ona je postala – moja Kata.
Kata i ja smo se družile zadnjih godinu dana. Pogledale smo nekoliko kuća. Sve su bile simpatične, točno ono što sam htjela, ali nekako pogrešne. A onda se dogodilo ono što se uvijek dogodi kad nešto prestaneš siliti – dogodilo se točno ono što treba. I Kata je znala. Znao je i moj kum Dado koji me provezao svojim rodnim krajem kako bi mi pokazao jednu vikendicu i srne koje su preletjele put.
Kata je znala što tražim i kad ja to još nisam znala jasno izgovoriti. Vodila me strpljivo, nenametljivo. Nije me tjerala na odluke, samo je postavljala prava pitanja. I tako me dovela… do potoka. Blizu šume. Dvaput sam bila tamo, svaki put s istim osjećajem u prsima – ovo je moje mjesto. I konačno – do zemljišta na kojem ću, SAMA svojom voljom, napraviti svoj dom.
Taj dom neće biti savršen, ali bit će moj. I mirisan. I tih. I s velikim prozorima. I s mjestom za pse. I za sjedenje pod stablom. I za knjige. I za ljude koje volim.
Znam, ovo je tek početak. Čeka me još mnogo papirologije, mnogo strpljenja i vjerojatno mnogo neplaniranih troškova. Ali ne bojim se. Jer sam donijela odluku u miru. Nije bila nagla. Nije bila bijeg. Bila je izbor.
A izbor je moć. I kad ti ga nitko ne daje – moraš ga uzeti sama.
Ne čekajte da vas netko „spasi“. Nisu vam potrebni junaci. Ponekad je sasvim dovoljno da imate komadić zemlje, prijateljicu s brojem telefona i vjeru da zaslužujete, prije svega mir, a onda i dom.
Ne kuću. Dom.
I da ga možete – i smijete – graditi same.