Znaš onaj trenutak – legneš u krevet, oči ti se sklapaju, ali tvoj mozak ima drugi plan… Odluči organizirati večernju reviju svih tvojih neugodnih, sramotnih i katastrofalnih misli. Odjednom se sjetiš neugodnog lapsusa iz srednje škole koji nikoga osim tebe više ne muči. Ovaj fenomen, poznat kao „noćno prežvakavanje misli“, pogađa ogroman broj ljudi i jedan je od najčešćih uzroka nesanice.
Mozak nas pokušava zaštititi (na svoj, čudan način)
Iako se čini da nas mozak muči ne dajući nam zaspati, on zapravo samo obavlja svoju drevnu evolucijsku zadaću. Pokušava nas zaštititi od opasnosti, objašnjava psihologinja Deborah Vertessy za ABC News. U vremenima kada su nas lavovi mogli napasti u snu, bilo je korisno ostati na oprezu. Danas lavovi možda nisu problem, ali društvene neugode, kritike i pogreške i dalje se doživljavaju kao „prijetnje“. Mozak ih izvlači baš onda kad sve drugo utihne – prije spavanja.
Problem se javlja kada taj sustav, zbog stresa, postane preopterećen ili, jednostavnije rečeno, preosjetljiv. Prežvakavanje misli tada lako može prerasti u začarani krug: što više razmišljaš, teže zaspiš – a što manje spavaš, tvoje su misli upornije. Nedostatak sna pojačava osjetljivost mozga na negativne podražaje i slabi njegovu sposobnost da emocije „drži pod kontrolom“. Znači da se sljedeće večeri još teže opuštaš i još brže vraćaš istim brigama. Američki neuroznanstvenik Rick Hanson to izvrsno opisuje: „Mozak tada postaje poput čička za negativne stvari, a poput teflona za pozitivne.“ Upravo zato se u krevetu sjećamo neuspjeha, a ne komplimenata koje smo dobili.
Rješenje nije u zaustavljanju misli, nego u promjeni odnosa prema njima
To nas dovodi do važnog uvida: problem često ne leži u samim mislima, već u načinu na koji im pristupamo. Klinička psihologinja Laura Jobson to sažima ovako: „Često nisu same misli problematične, već naš odgovor na njih.“ Drugim riječima, kada neku misao doživimo kao prijetnju, nećemo je samo zabilježiti i pustiti da prođe, već ćemo je secirati, potiskivati ili se čak kriviti što nam se uopće pojavila. A upravo time joj dajemo još veću snagu.
Umjesto toga, vrijedi isprobati drugačiji pristup – promatrati misli, umjesto da ih prosuđujemo. Mozak se može naučiti prepoznati ih kao ono što one uistinu jesu: prolazni, često nasumični sadržaji uma. Kao da napraviš korak unatrag i gledaš ih kao oblake na nebu –dolaze, prolaze, i nema potrebe da ih hvataš.
Jedna jednostavna, ali vrlo učinkovita tehnika je preusmjeravanje pažnje na tijelo, na ritam disanja, dodir pokrivača i težinu tijela na madracu. Na taj način aktivira se parasimpatički živčani sustav koji smiruje tijelo i daje mozgu signal da je sigurno zaspati.
Još jedna zanimljiva tehnika koja nam može pomoći je „planirano brinjenje“ ili, kako ga neki zovu, zakazano rješavanje problema. Ideja je jednostavna: ako znaš da tvoj mozak voli aktivirati „popis briga“ baš kad legneš, ponudi mu priliku da to odradi ranije, i to u mirnijem, kontroliranom okruženju.
Odvoji 10 do 20 minuta tijekom dana, primjerice poslijepodne ili u ranim večernjim satima, i tada se svjesno posveti svim mislima koje ti se vrzmaju po glavi. Zapiši ih. Ako ti padnu na pamet moguća rješenja, zapiši i njih. Time ne samo da rasterećuješ svoj um, već mu šalješ i jasan signal: „O ovome smo već razmišljali – sada je vrijeme za odmor.“
A kad ništa ne pomaže – potraži podršku.
Ako ti sve ovo zvuči korisno, ali tvoje misli navečer i dalje divljaju kao da imaju vlastiti život, znaj da nisi sama. Nesanica i noćna anksioznost pogađaju velik broj ljudi i ne znače da s tobom nešto nije u redu. No, ako te dugotrajno iscrpljuju, važno je da potražiš pomoć.
Razgovor s liječnikom opće prakse može biti prvi korak. Sve češće se preporučuju i psihološka savjetovanja, terapije te tehnike poput mindfulnessa koje se mogu uklopiti u tvoju svakodnevicu.
San je temelj zdravlja – i ti zaslužuješ spavati mirno.