Bila je norijada. Već ujutro sam imala bliski susret s maturantima, vodenim balonima i puškama. Iako sam bila samo u prolazu i ja sam „morala“ platiti danak – i nek sam, nije mi žao.
Gledam ih tako velike, a ustvari su tako mali, veseli, razigrani, nasmijani, pjevaju, galame – završili su još jedno poglavlje svog života. Sada su konačno na velikom pragu velevažne punoljetnosti, na pragu stvarnog života i onog što im stvarni život nosi.
Puno mi je srce promatrajući te mlade ljude. I nek zaseru cijeli grad brašnom, i nek se danas napiju. Nek svi danas negoduju i žale se na njih – pa što da je danas tako?
Pa što da je danas cijelo Korzo zasrano? Pa što da danas ne možeš proći gradom da ne te ne zaliju?
Pa što?
I ti mladi ljudi imaju pravo na svoj dan, na svoje veselje i na svoju proslavu. Ako su nam ta djeca na njihov dan trenutačno najveći problem u životu, onda bi se stvarno svatko od nas trebao zapitati gdje smo se izgubili u prostoru i vremenu.
Gledam ih dok istovremeno razmišljam, samo nek sve prođe u redu i nek nitko ne nastrada. Sve drugo se uvijek riješi…
Populacija na koju sam vrlo osjetljiva prvo su djeca, drugo starci. Kad me pitaju, pa zašto starci?
Starci
Zašto? Upravo zato jer su stari i jadni, često sami i napušteni od svih. Djeca im jure za obavezama, unuci su tu kad jesu i često, dok su ti starci ikome koristili, bili su tu jer su bili potrebni. Međutim, došli su u godine kad su više teret nego zadovoljstvo, i to mi je tako tužno.
Stari ljudi kojima treba tako malo, samo koja topla riječ, malo da ih saslušaš, jedan iskreni osmijeh i ono malo toplo: kako si?
Je l” nam to problem? Je, u današnje vrijeme je svima sve problem. Nema se vremena. Ne nalazi se vrijeme. Da samo znamo koliko mudrosti je u tim starcima, koliko su se odricali da bi nama pokušali dati sve – a mi sad tako? Živimo toliko nesvjesno da ne kužimo da vrijeme prolazi. Procuri kao pijesak u pješčanom satu. Vrijeme je tim našim starcima ograničeno, dani su odbrojani i pitanje je koliko će biti tu s nama. To nitko ne zna. I onda, jednom kad odu na drugi svijet – onda plačemo, lupamo glavom jer smo mogli više biti s njima, jer smo mogli bolje – čemu sad suze i plač kad povratka više nema?!
Tinejdžer
Moj sin je tinejdžer. Iduće godine maturant koji će isto mlatiti gradom kao i ovi danas. Uvijek mi je puna kuća njegovih prijatelja, mahom sve gimnazijalci – mladi, drčni, ponosni…
Volim reći su svi oni „moja djeca“ s obzirom na to da ih znam još iz osnovne škole i skupa su svi odrastali, i oni s nama i mi s njima.
Obožavam gledati te mlade ljude, toliko ih volim slušati, razgovarati s njima. Volim tu njihovu otvorenost, spontanost, njihovo pokušavanje da budu odrasli i zreli u glavi a još uvijek se nazire ono nešto dječje u njima.
Tinejdžeri, koji su do jučer bili dječica, mali i sitni, danas – mladi muškarci koji me šišaju bar za glavu po visini.
Slušam ih kako diskutiraju kako je najbolje prepisati na nekom ispitu. Kako smuljati profu, kako ne pročitati neku dosadnu lektiru, kako zbariti neku curu. Slušam ih kako se muče pri izboru studija koji žele upisati. Ovaj će upisati tehnički, ovaj drugi aeronautiku, treći pak medicinu, neki PMF… Diskutiraju pametno i zrelo – puno mi ih je srce slušati.
Jer, tako mladi, tako djeca, a opet tako se bore da budu odrasli i zreli, puni ambicije, ideja i energije u sebi da žele i mogu promijeniti svijet…
Volim ih slušati, taj njihov entuzijazam je prekrasan, tako zarazan. Ulijeva mi vjeru da ima nade za ovaj svijet i da će upravo ova djeca jednom izrasti u prekrasne ljude koji neće na prvom problemu zabiti glavu u pijesak. Koji se neće bojati izraziti svoj stav i svoje mišljenje pa nek je krivo i kontra svega ali je njihovo…
Nada u bolju budućnost
Zaista mi ulijevaju vjeru u neku bolju budućnost. Neki bolji svijet ma što god drugi pričali, jer ako mi ne vjerujemo u njih i ne dajemo im podršku – tko će?
Izuzetno mi je ružno čuti kad se po tinejdžerima pljuje, kad se nazivaju pogrdnim nazivima, tipa – debil, kreten… Nemojmo zaboraviti tko je od njih napravio debila, kretena… Vjerojatno neki isto takav debil. Pljujući po njima ustvari pljujemo po sebi, a da toga često nismo ni svjesni. Malo se zaboravimo…
I ne, ovaj post nije hvalospjev tinejdžerima – maturantima. U svakom žitu ima kukolja pa tako i među njima, među nama, među svima – i to je normalno.
Ovo je samo osobni pozdrav i podrška ovoj djeci koja su završila jedno važno poglavlje svog života i ulaze u neku novu životnu priču koja je zahtjevnija, ozbiljnija…
Želim reći – neka vam je sretno mladosti…