Nekad su žene za svaku sitnicu “padale u nesvijest”, a danas izgaraju. Tih, pomalo glamuroznih nesvjestica u kojima bi se vaš muškarac zabrinuo, više nema. Njih je zamijenila iscrpljenost, mentalni raspad s osmijehom na licu i gutanjem magnezija umjesto gin-tonika. I, naravno, uvijek sve moraš stići i nikoga i ništa odbiti.
Kuda idu…
Nekad mi se čini da ne znam kud sam pošla, a ni kad sam došla. Dodajte na sve to i perimenopauzu, s onim poznatim ‘brain fogom’, i recept za raspad sustava je zagarantiran.
Neki dan govorim svojoj Tajči: “Alo, ne možemo obje isti dan imati Alzheimera! Ti odaberi utorak, a ja ću četvrtak. Ostale dane se moramo skockati!“ I sve joj to govorim nakon što sam klijentici umjesto riječi kolaž pojašnjavala: „Ma, znate ono kad režu i lijepe papiriće…“ Čovječe! Pa reći će žena da sam totalno pukla!
U sebi se nadam da ima i malo razumijevanja, suosjećanja… Ali, vrag će ga znati!
Burnout ili perimenopauza?
Burnout više nije samo riječ iz poslovnog konteksta, već svakodnevica mnogih žena koje pokušavaju biti dobre mame, partnerice, prijateljice, kćeri, šefice, kolegice, aktivne, informirane, fit i – po mogućnosti – odmorne. Spoiler alert: nemoguće.
Ponekad se nemoguće odmoriti i isključiti. Kotač se mora pod svaku cijenu okretati, a i opalila me neka nesanica. Pa se sve mislim, dobro – možda me muči nešto? Možda sam premorena? Istina, stalno mi je vruće… Stvarno, ne znam je li burnout ili perimenopauza. Simptomi su zbunjujući.
I onda otkrijem magnezij glicinat! Bože, spavam k’o zaklana! Ma, kakvi kokteli i čaše vina! Magnezij glicinat!
I dok ja još uvijek slavim svoj ‘multitasking’, niti ja niti drugi ne vidimo cijenu istog. Ne vidimo koliko je iscrpljujuće uvijek biti dostupna, emocionalno raspoloživa, i posve funkcionalna u svakoj prilici – što se od žena, pa i mene, očekuje. Kao da je to dio naše osnovne biološke postavke. Kao da su preopterećenost i burnout osobni neuspjeh, a ne posljedica današnjeg života i društva koji traži sve, a ne daju ništa zauzvrat.
Moraš!?
I kad pukneš, poput mene, nisi ni tada slobodna. Obavezno moraš “raditi na sebi”, “postaviti granice”, “otići na retreat”, “usporiti”. Pih!
I kad kažem da se selim na livadu, onda mi se čude kako ću preživjeti bez svjetala velegrada i luđačkih gužvi na svakom koraku. Jer, moj „retreat“ je posaditi tikvice i paprike. Moje „usporiti“ je nabaviti psa i bauljati šumom koja je tik uz tu livadu. Moje postavljanje granica znači da u šetnju ne želim nositi mobitel.
Ne želim retreat na Baliju, a ni u Slavoniji! Želim mir svaki dan. I pravo da kažem: ne mogu, neću, dosta mi je – bez grižnje savjesti. Jer ako je burnout novo normalno, onda je vrijeme da normalno redefiniramo. Po mjeri žene koja se ne gasi, nego – konačno – pali svjetlo za sebe.