Nikad nisam živjela po sistemu da ljudima jasno i glasno postavljam granice. Zašto ne?
Zato što sam uvijek nekako vjerovala da si odrasli i zreli ljudi znaju postaviti granice sami. Da znaju što je pristojno ponašanje, da znaju što je empatija. Da razmišljaju unaprijed o svojim riječima, djelima u svrhu toga kako ne bi u odnosu povrijedili onog pored sebe.
Pobornik sam toga da svatko u mom prisustvu bude ono što jest. Vjerujem i živim po sistemu da sva naša ponašanja govore o nama kakvi smo ljudi, koje su nam vrijednosti a koje mane.
Dozvoljavajući ljudima da pored mene budu ono što jesu, nakon nekog vremena bih u svojoj glavi podvlačila crtu i sklapala slike novih ljudi u mom životu. Ako bi mi se ta slika svidjela – te ljude bih ostavljala pored sebe u životu. Ako stvorena slika previše odmiče od one moje zamišljene slike (kakve ljude želim blizu sebe), te bih ljude diskretno odmakla od sebe.
Griješila sam
Dugo mi je trebalo da shvatim da radim potpuno krivo ne shvaćajući da jasnim postavljanjem granica ustvari radim loše jedino i isključivo sebi. Velevažno dopuštajući svakom da bude ono što želi u mom društvu, tolerirajući loša i neprimjerena ponašanja, očekujući da si ljudi postave granice dobrog i ugodnog ponašanja sami, povrijedila sam sebe. I to baš pošteno povrijedila.
Nakon niza godina živeći po sistemu „pokušaja i pogrešaka“ u odnosima, konačno sam naučila da se ne čeka. Granice u odnosima s ljudima se postavljaju odmah i to jasno i glasno. Ne čeka se, ne traže se opravdanja jer opravdanja za neukusna ponašanja nema, niti ih treba biti, a još manje tražiti i kopati po traumama iz nečijeg života. Svi mi do jednog imamo svoje traume, drame, životne cirkuse gdje nas je život nečim obilježio, nečim oštetio pa si ne dozvoljavamo mlatarati repom po drugom kako i kada nam se hoće.
Gdje je recept!?
Recept za zdrav život, za zdrave odnose, je jasno postavljanje granica. Jasno progovaranje o svojoj povrijeđenosti tuđim riječima ili djelima, ne dozvoljavanje raznoraznih ponašanja, toleriranja ikakvih neukusnih komentara koji u nama proizvode osjećaj nelagode ili ičeg sličnog.
I divno je kad to sve spoznaš u nekim srednjim životnim godinama pa ti još ostane poprilično godina da takvu mudrost pretočiš u praksu. Konačno počneš živjeti punim plućima, slobodan, neovisan i s punim poštovanjem od drugih. Jer, ako sam sebe ne poštuješ, kako će te poštivati onaj pored tebe? Nikako.
Kronološki gledano, pojela sam govana i govana na onu najmanju čajnu žličicu od bliskih ljudi, od poznatih pa sve do nekih sasvim slučajnih. Dopuštala sam svašta, jer sam čekala da sami pokažu kakvi su. I što sam time dobila? Dobila sam jedno veliko ništa. Kako su mi ušli u život, tako su mi iz njega i izašli i ostavili gorak trag jer sam čekala, davala prilike, tražila opravdanja… Ma za koga? I sad mi je muka i žao kad se sjetim kome sve! Neki ljudi ne zaslužuju ni drugu šansu, a kamoli treću ili petu…
Konačno, vrlo hrabro, glasno i otvoreno progovaram o tome što i koliko me povrijedilo, o tome kako mi se poneka ponašanja ne dopadaju, kako ne osjećam ugodu. Konačno, vrlo transparentno zauzmem gard i jasno izgovorim na glas: ne dozvoljavam ti da tako razgovaraš sa mnom ili slično!
Uh, kako li se samo ljudi nakostriješe kad im digneš zid, kad im postaviš granicu, kad im ne daš blizu… Propnu se na zadnje noge samo tako… Međutim, nakon nekog vremena kad se strasti smire, shvatiš da, ili ti odu iz života jer im ego ne dozvoljava ostati, ili se počnu odnositi prema tebi s dužnim poštovanjem kako ja i svi mi zaslužujemo.
Znati postaviti granice često nije lako jer svi imamo potrebu biti voljeni i prihvaćeni. Svi imamo potrebu nikom se ne zamjeriti. Stoga češće biramo put ne postavljanja granica u odnosima gdje jedemo tuđa govna i stavljamo sve druge ispred nas samih. Pri tom zaboravljamo da sami sebe automatski stavljamo u sjenu, na neko zadnje mjesto.
Zašto?
Samo zato da bi kao ispali bolji ljudi u očima drugi nego što zaista jesmo, samo da bi bili „voljeni i prihvaćeni“ od neke krnje okoline!
Bez veze, totalno bez veze. Jasno je da postavljanjem granica neki ljudi u životu otpadnu. Međutim, neki novi i kvalitetni dođu jer prirodni balans uvijek postoji. Upravo radi toga ne bi trebali imati straha zauzeti se za sebe, niti u odnosima niti u ičemu drugom.
Na koncu, ako se sami ne zauzmemo za sebe a tko će se zauzeti za nas?
Nitko – pojest će nas, samljet će nas ili ćemo na kraju vrlo vjerojatno suptilno uništiti sami sebe…