Zamislite da sjedite u prostoriji punoj ljudi koji se nisu samo borili s dijagnozom, nego su je pogledali u oči i rekli: „Ja idem dalje.“ Upravo to se dogodilo meni prošli petak kad sam sjedila u Klinici Sveti Ivan u Zagrebu, u dvorani Josip Juraj Strossmayer, povodom obilježavanja Svjetskog dana bipolarnog poremećaja.
Panel na kojem sam bila nije bio prepun stručnih termina i tablica. To je bio događaj gdje su se dijelile stvarne priče – iskrene, emotivne i poticajne. Priče koje ne ostavljaju ravnodušnim i koje tiho šapću svima nama: „Uhvatimo se u koštac sa životom.“
I upravo je to dobra vijest tjedna:
“Nemojte odustati.
Znam da je teško. Znam da ponekad izgleda kao da nikad neće biti bolje, ali budite strpljivi. Nemojte odustajati od svojih snova, svojih želja, svojih nada.
Možda će trebati više vremena, ali uz malo strpljenja i upornosti – moguće je. Može se završiti fakultet, imati obitelj, živjeti ispunjeno.
Samo treba ustrajnosti. Uhvatimo se u koštac sa životom i sa svojom bolešću.
Bolest vas može osporiti, ali vas ne može zaustaviti.”
Ove riječi izgovorila je Marijana Bavčević, peer workerica i osoba koja se, kako sama kaže, oporavila od šizoafektivnog poremećaja. Danas, umjesto da skriva svoje iskustvo, koristi ga kao alat – pomaže drugim osobama koje su na putu oporavka, pomaže im u svakodnevnim obvezama poput odlaska u dućan ili na pregled kod liječnika i – što je najvažnije – pokazuje im da nisu same.
Oporavak je moguć – uz podršku i bez srama
Jedna od govornica na panelu bila je i Tena Sakar Vukić, digitalna kreatorica koja već 19 godina živi s bipolarnim poremećajem, a posljednje četiri posvetila je osvještavanju važnosti mentalnog zdravlja na društvenim mrežama. Njezine riječi bile su snažne i iskrene:
„Jedan od najvažnijih faktora oporavka od psihičkih poremećaja je zajednica. A da bi zajednica mogla djelovati prema nama pozitivno, treba provoditi aktivnu destigmatizaciju. Tako da se osoba ne gleda kao poremećaj, nego kao osobu. Jer mi možemo sve – i mi koji imamo dijagnozu. Samo se trebamo malo više paziti i sagledati svoje mogućnosti.“
Ova rečenica savršeno sažima ono što su sudionici panela pokušali prenijeti: Oporavak je moguć. Uz podršku. Uz zajednicu. I bez srama.
Kako je to kada ti ili netko ti blizak ima dijagnozu?
Na danu bipolarnog poremećaja sudjelovali su i drugi hrabri ljudi koji su odlučili javno progovoriti o svojim iskustvima: Zdravko Zemljić, koji već 40 godina živi s bipolarnim poremećajem, iskreno je govorio o maničnim epizodama, depresijama i važnosti samoprihvaćanja:
„Kada je depra, na čelu i iz aviona ti se vidi da ti je loše, a ono drugo kada si malo predobro – to je jako teško priznati i sebi.“
Matea McConnell podijelila je svoju bolnu priču o gubitku supruga koji je bolovao od bipolarnog poremećaja. Njezin glas bio je poziv na empatiju i podršku, ne samo osobama s dijagnozom, već i njihovim najbližima.
Što nas uči ova vijest?
Ova priča nije samo još jedan događaj. Ovo je dokaz da stvari mogu biti drugačije. Kada stručnjaci slušaju, kada osobe s iskustvom govore i kada institucije izlaze izvan svojih zidova – nastaje prostor za stvarnu promjenu. U Klinici Sveti Ivan pokazali su da su spremni graditi most između struke i zajednice. Ne samo terapijama, nego – susretima. Razgovorima. Slušanjem.
I zato je ovo naša dobra vijest tjedna. Jer ne slavi samo jedan dan bipolarnog poremećaja, nego cijelu ideju da nitko ne mora biti sam. Da nismo nevidljivi. I da postoji put – od boli prema oporavku.
Ako se i ti ili netko tvoj nosi s dijagnozom ili sumnjom na mentalni poremećaj – potraži podršku.
Ako si stručnjak – ne zaboravi koliko znači jedan pogled, jedna riječ, jedno priznanje da je i tvoje znanje tu radi ljudi. Ako si dio zajednice – budi siguran/na da imaš ulogu. Tvoja prisutnost može biti nečija nada.
Jer kao što je rečeno na ovom panelu: „Bolest te može osporiti, ali te ne može zaustaviti.“