Ponekad se osjećam prazno, ali ono iskonsko prazno. Često se zapitam što mi još nedostaje da budem potpuna. Što jednoj ženi, koja ima gotovo sve, još nedostaje da se osjeća potpuno?
Može li se u životu ustvari biti potpun? Biti potpun i samo živjeti ili uvijek kroz život fali onaj „jedan do sto“?
Često pogledam u ormar iz kojeg iz kojeg ispadaju komadi nove odjeće. Razumijem da mi ništa ne treba, ali opet odem i kupim si nešto što me na tren čini sretnom. Doslovce, kao da si odem po komadić sreće…
Nije do toga
Na kraju shvatiš da ti ni to nije dobro, da nije do toga. Ponovno shvatiš da nisi sretan iznutra, da duša nije ispunjena onako kako bi trebala biti. I dalje osjećaš da je nešto šuplje u cijeloj priči, shvatiš da se vrtiš kao zamorac u onom kotaču svog zlatnog kaveza.
Često se danima tražim, uvijek iznova, kopajući po sebi sve dublje, jače, intenzivnije kako bih našla uzrok mog ne lošeg, ali opet i ne dovoljno dobrog, stanja. Često tako danima tražim sama u sebi ono stanje iskrene sreće, one čarobne ispunjenosti koja te lepršavo nosi i otvara ispred tebe sva moguća zakračunata vrata.
Postoji li takvo stanje?
Da, apsolutno postoji. Kad sam bila mlađa takvih lepršavih sretnih stanja je bilo mnogo, kao da su ti bila lakše dohvatljiva, kao da su čekala da ih zgrabim i mlatila mi ispred nosa.
Sada, u srednjim godinama, kada imaš sve u životu, kada je život posložen u apsolutno svim segmentima i kada bi sve trebalo biti lakše, često imam osjećaj da mi je zapravo sve teže. Imam osjećaj da imam puno, da imam sve, a sve više se osjećam kao da nemam ništa. Isprazno, šuplje, prazno, kao sito kroz koje propustiš vodu i ona se izljeva posvuda, samo curi.
Često se posramim, jer sam svjesna svojeg bogatstva – koje se ne odnosi isključivo na materijalno stanje. Imam krov nad glavom, zdravlje, prekrasno i sretno dijete, divne ljude u životu, posao, život koji mogu i živim punim plućima, putovanja, hrane u izobilju… Ma svega, a opet često neispunjena živim. I nisam jedina. Puno nas takvih ima. Živimo kao da živi nismo. Hrpa tijela koji se vuku iz dana u dan, preživljavajući sate, odrađujući život – kao da smo svevremenski, beskonačno, a nismo…
Do čega je?
I pitam se do čega je? Što mi se to pošemerilo u glavi? Gdje je nestala ona zaigrana djevojčica u meni koja se veselila svemu i svačemu?
Jesu li mi se pošemerili hormoni u perimenopauzi? Sve češće postajem grintava i nezadovoljna baba koja ima sve. Je li me, možda, život ispljuskao više nego sam bila spremna pa mi je lagano već pun kurac svega i svih ili sam samo zaboravila biti zahvalna? Je li moja oholost, bahatost i uzimanje svega što mi život nudi uzimanje zdravo za gotovo nadvladalo onu malu i sićušnu zahvalnost?
Bit će da je ovo zadnje. Izgubila sam putem što znači biti skromna i zahvalna na svemu što mi pada s neba. Životnim putem zaboravila sam da su zahvalnost i skromnost temelj sretnog i ispunjenog života.
Uglavnom, uzimamo život zdravo za gotovo. Nezahvalni, nezadovoljni jer bi htjeli još više svega. Gramzivi i pohlepni jer živimo u vremenu kad imamo svega u izobilju pa nam nije dosta i htjeli bi još malo više ako može? A može, jer uvijek može više, uvijek može bolje, uvijek može još…
Jednostavno kao da smo postali prokleti u tim svojim ambicijama, težnjama, pohlepi i inim neumjerenostima…
I na kraju ustvari ispadne da smo toliko bogati a ustvari često tako jadni, siromašni, nesretni i nezadovoljni iznutra. Iznutra, gdje je ustvari najvažnije biti bogat… Tamo, unutra u nama od čega ustvari i sve kreće…