Gubitak bliske osobe: Najteže borbe su one koje se vode u tebi

Danas se sjećam tako živo, kao da je bilo jučer, kako sam cijeli dan sjedila pored njenog kreveta, gledala je, držala za ruku – sve samo da nije sama.

By
Adrijana Galant
Objavljeno 02.04.2025.

Danas je tri godine od kako je mama otišla s ovog svijeta. Uvijek se oko 1. travnja osjećam čudno, nisam dobro, ne spavam. Uvijek me uhvati neka neobjašnjiva i teška tuga, iako bi se reklo onako od oka da je sve u najboljem redu izvana.

Da, izvana, međutim iznutra, tamo gdje se ne vidi, e tamo se biju prave krvave bitke.

Što reći o smrti roditelja?

Nemam neko ludo mišljenje osim da svi koji smo se rodili jednom ćemo i otići. Netko prije, netko kasnije, ali nitko neće ostati zauvijek. Jedino što mislim je da je super dok odlasci idu po redu. Po starosti – ako već mora, onda je tako jedino ispravno i najbezbolnije.

Hm, najbezbolnije?!

Može li smrt drage osobe biti bezbolna?

Meni, kao jednom velikom empati ne može. Teško mi je i borim se sama sa sobom, koprcam sa svojim mislima, neka pitanja i dalje su ostala otvorena i ostat će zauvijek jer odgovor mi nema tko dati. Ljudi kažu da je potrebno vrijeme. Je, za neke stvari je potrebno vrijeme. Vrijeme često napravi svoje. S vremenom poneke rane zarastu, međutim, ima onih rana koje zauvijek cure i nikad ali baš nikad ne zarastu. I tu mi nitko ne može tvrditi drugačije. Kod mene ne zarastu i vjerojatno nikad i neće.

I danas mi je taj 1. travnja bolan, mentalno se vraćam u taj dan prije tri godine, proživljavam ga opet ispočetka, istim emocijama, ma čak nisu niti iste – danas su možda čak i jače jer sam se vremenski odmakla od situacije.

Sjećam se da su me rano ujutro nazvali iz hospicija da je mama loše i da je pitanje momenta, da dođem – ako želim, ako mogu. Sabrala sam se, pokušala cijelu stvar sagledati realno. Bolovala je, za izlječenje nije bilo šanse, spasa bilo nije. Dala sam za nju svoj maksimum i nastavak priče se zna.

Moj otac je umro sam, bez ikog svog da ga drži za ruku. Umro je okružen bolničkim osobljem, osamljen, kao i svi koji umru u bolnici. Ta činjenica me proganjala godinama, kako sam mogla dozvoliti da mi otac umre sam? Otac koji je za mene život dao a ja tako kukavički nisam mogla biti pored njega?

Tada, nakon smrti oca, zaklela sam se sama sebi da majci to nikad dozvoliti neću. Neću dozvoliti da mi majka umre sama. Jedino što nisam znala da ću imati priliku za popravni tako brzo, nakon samo svega par godina.

Držala sam je za ruku

I zaista, moja majka nije umrla sama, bila sam s njom gotovo do njenog kraja. Danas se sjećam tako živo, kao da je bilo jučer, kako sam cijeli dan sjedila pored njenog kreveta, gledala je, držala za ruku – sve samo da nije sama.

I danas se sjećam svojih misli dok sam sjedila pored nje. Cijeli život proveden s njom mi je prolazio pred očima, teške analize u mojoj glavi, grižnje savjesti… Koliko sam je puta, naljutila, koliko sam puta bila gruba prema njoj kroz odrastanje? Koliko puta nisam razumjela da mi želi najbolje a ja sam tada mislila da me ne voli… Sjećam se tako živo navale preispitivanja samog sebe i svojih postupaka prema ženi koja mi je podarila život. Da ne nije bilo – mene nikad bilo ne bi. Isprepleteni osjećaji zahvalnosti i grižnje savjesti, a znaš da vremena za popravak više nema.

Danas živim taj naš zadnji dan proveden s njom kao da je bio jučer, tako je živ, tako je intenzivan, tako je beskonačan.

Sjećam se dok sam je držala za mlitavu ruku u bolničkom krevetu da mi je kroz glavu prolazila misao: ma čekaj, što se stvarno više nikad nećemo vidjeti? Što su ovo stvarno naši zadnji zajednički trenuci? Što stvarno?

Znaš, a ne želiš vjerovati

Zanimljivo je koliko odgovore znaš, a ne želiš vjerovati u njih i misliš da je sve šala, da se netko zeza. Ali ne, ne zeza te nitko – to su bili baš naši posljednji zajednički trenuci. Bila sam s njom gotovo do njenog kraja, sjedila kraj nje i držala je za ruku. Bila sam s njom sve do trenutka dok mi časna nije rekla da je to to, da se pripremim jer sve pitanje momenta.

Pitala sam je kako zna da je momenat u pitanju? Objasnila mi je da lice mijenja boju i navela još nebrojeno činjenica koje se događaju na tijelu u vrijeme napuštanja tijela. Ljudi koji gledaju svaki dan smrt i odlaske već unaprijed kao da znaju kad će to biti…

Tada, sjećam se da sam joj zadnji put šapnula da je volim, da sam joj zahvalna na svemu što je učinila za mene. Zadnji put sam je zamolila da mi oprosti na svim mojim grubostima, zadnji put sam joj rekla da se ne brine za mene jer ja se uvijek snađem. Sjećam se da mi je tako teško bilo otići od nje, ali morala sam, nisam imala toliko snage u sebi da ostanem do samog kraja, jednostavno nisam, jer mislim da bih umrla s njom.

Čekala je da odem…

Moja majka je napustila svoje fizičko tijelo gotovo čim sam otišla od nje, u šali znam reći da je ona jednostavno čekala da odem kako bi i ona mogla otići jer nije htjela da ja to gledam, htjela me poštedjeti po tko zna koji put u životu – i poštedjela me po zadnji puta.

Kako sam otišla iz hospicija tako su me zvali da se vratim, da je majka umrla i da dođem. Došla sam, stajala sam pored nje, gledala je i umirala iznutra po ne znam koji put ispočetka.

Gledala sam je i razmišljala kako je taj život neobičan ustvari, nepredvidiv, čudan – do prije pola sata ona je disala, još je bila živa, a sada – sada je sve drugačije…

Jebeni život, koliko ga god volim toliko ga ponekad i mrzim – jer mi je ukrao roditelje, doslovce ukrao. Iznenada, brzo i naglo u njihovim najboljim godinama kad smo trebali svi uživati, veseliti se i piti bevandu.

A opet, s druge strane, kako sam rekla, svi koji smo se rodili jednom ćemo i otići. To je tako, prirodno, bolan proces, i opet ponavljam – stvarno je sve lakše dok ide po redu… Ma čak i nije lakše ali je bar nekako razumnije…

WRITTEN BY
Adrijana Galant
U svojim kolumnama nudi intimne, duhovite i osobne osvrte na svakodnevne situacije iz perspektive žene. Laganim i pristupačnim stilom progovara o temama poput društvenih očekivanja i osobnih dilema. Često koristi humor i ironiju kako bi istaknula kontraste između muškog i ženskog svijeta. Svojim tekstovima poziva čitatelje na razmišljanje o društvenim normama i ulogama, istovremeno pružajući osjećaj bliskosti i razumijevanja.