Volim naša društvena teoretiziranja po kavama, razglabanja, analiziranja, smijeh i zajebancije, poneku kap ozbiljnosti… Upravo neki dan smo se dotakli teme straha od budućnosti.
Bojimo li se budućnosti? Bojim li se budućnosti?
Prva misao koja mi je prošla kroz glavu, kao odgovor na to pitanje, je da ne znam, druga misao koja mi je imala više smisla je da se ne bojim budućnosti.
Kako bih se mogla bojati nečeg što ne poznam?
Kad porazgovaram sama sa sobom kužim ustvari da se uopće ne bavim previše budućnošću u ovim godinama. Jednostavno živim dan po dan – pa što život donese. Imam neke zacrtane ciljeve. Idem lagano prema njima s više ili manje uspjeha, ali idem. Koračam, važno da ne stojim, ali ne planiram. Uvijek sve što sam planirala mi je vrlo uspješno palo u vodu. Jer, kako se kaže, čovjek planira a ovaj gore mu se smije – živa istina…
Planovi?
Kad sam bila puno mlađa i grizla život, tada sam planirala. Tada sam svojom glavom živjela u dalekoj budućnosti, bavila se pitanjima koja su svima dobro poznata „što bi bilo – kad bi bilo“. Nalazila rješenja za probleme i to ne samo jedno već popriličan broj…
Kad si mlad živiš u uvjerenju da je budućnost u tvojim i samo isključivo u tvojim rukama. I, onako kako zacrtaš, tako će biti. Sada se samo dobro nasmijem i tvrdim da u životu treba imati ciljeve i ići prema njim,a a po putu će biti onako kako bude. Hoćeš li dostići zacrtani cilj ili nećeš, ma tko to zna?
Život, budućnost su nepredvidivi. Danas te ima, sutra te nema. Danas imaš dom – sutra ga već ne moraš imati. Danas si u braku – sutra si odjednom sam, jadan i napušten… Tko bi sve to sebi želio, tko je o takvom scenariju sanjao? Nitko, svi smo kao djeca maštarila o princu, savršenom domu i prekrasnoj obitelji, svijetu prepunom ljubavi i brige i što smo dobili? Dobili smo što jesmo, svatko od nas ponaosob. Netko je dobio cvijeće, a netko trnje – jedino je pravilo da pravila nema!
Pravila nema!
Upravo radi te nepredvidivosti više se ne zamaram što će biti i kako će biti već jednostavno odbrusim: kako svima tako i meni…
Bojim li se budućnosti?
Ma ne, niti najmanje. Čemu se zamarati, ako nitko niti ne zna hoće li biti loše ili dobro? Bit će onako kako mora biti, kako svima oko mene tako i meni. Jedino je pravilo da pravila nema.
U svojoj glavi se ne bavim ratovima, vojskovođama, predsjednicima, nemirima, prosvjedima… Da se mene pita svijet bi bio jedno sretno, šareno i veselo mjesto. Umjesto metaka ispaljivali bi cvijeće i bombone. Međutim, ne pita me se i ja tu ne mogu ništa.
Jedino što mogu je svoj mikrosvijet obojiti u šarene boje, voljeti, pomagati, razumjeti ljude oko sebe i biti empatična – živjeti u i za sada, za ove drage ljude i za prekrasan život koji sada živim.
Što će biti sutra?
Što će biti za mjesec dana, kako će biti?
Ne znam, ne bavim se time. Kad se to sutra pretvori u danas, u sada, onda ću o tome misliti. Do tada – udri brigu na veselje i samo opušteno… Realno, što god da nas kroz život zadesilo, svaka briga, problem – za sve smo našli rješenje. Preživjeli smo. Prošlo je i ono za što smo sami sebi tvrdili da preživjeti nikad nećemo – ali jesmo! Čemu odlasci u daleke i nepoznate i neizvjesne budućnosti?
Ponavljam, bit će onako kako mora biti i kako svima drugima tako i meni – nema sekiracije!
P.S. – ako nešto volim onda volim to svoje kroz život stečeno bestežinsko stanje koje se zove boli m. k….