Ratovi su uvijek negdje daleko. Na vijestima. U tuđim gradovima. Na nekoj granici koju ne poznajemo, u rukama nekih vojnika koje nikada nećemo sresti. Sve dok ne dođu blizu. Dok ne postanu naši. Ili dok ne shvatimo da rat nikada nije ni bio samo tamo negdje – jer ga, zapravo, nosimo u sebi.
Znaju to mnogi na ovim područjima, jer bez obzira na to koliko je godina prošlo – još uvijek ga nosimo u sebi. Još uvijek je u našim mislima, strahovima, ali i grobljima. Još uvijek je u knjigama koje čitamo. Trenutno čitam baš jednu takvu knjigu – Listanje kupusa. I koliko god da je Listanje kupusa drugačija od naših priča, pa i one moje, u neku ruku je i tako slična… Jer, mnogi od nas su bili djeca, ali i neki se ljudi, svi se toga sjećamo, nikada ne vrate.
Što je to rat?
Rat nije oružje, nisu niti vojne strategije i diplomatske igre koje običan čovjek ne razumije. Rat je i ono što se događa u nama svaki put kad se pitamo tko je u pravu. Rat je u nama kad biramo strane, kad nam se servira strah, a mi ga gutamo baš kao neke slatkiše. Rat je kad zaboravimo na ljudskost jer smo previše zauzeti opravdavanjem nečije mržnje. Rat je kad klikamo na još jedan članak, na još jedan uznemirujući video, a onda nastavimo dalje, jer se to nas „ne tiče“.
Ali tiče se. Tiče se svaki put kad pomislimo da smo sigurni samo zato što ‘nije kod nas’. Povijest je već pokazala koliko su te misli naivne.
Kad bogati vode ratove, siromašni umiru.
Jean-Paul Sartre
S kim se borimo?
S kim se borimo kad je rat blizu? S onima koji su na drugoj strani granice? S onima koji imaju drugačiju zastavu? Vjeru? Ili s vlastitim strahovima? S vlastitom šutnjom? S vlastitom nemoći? S kim se borimo kada je daleko?
Rat testira ljude. Testira koliko ćemo dugo ostati humani prije nego što nam strah otupi empatiju. Koliko ćemo puta podići glas prije nego što nas uvjere da šutnja znači sigurnost. Koliko ćemo puta pomisliti: “Samo da se završi”, dok izbjegavamo priznati da mir, kad te jednom zatrese, nikada ne izgleda isto.
Što ostaje?
Ne, nismo svi na ratištu, ali smo dio rata. Riječima. Djelima. Biranjem neke istine ili nečije propagande. Svojim suosjećanjem ili okretanjem glave. Svojim razumijevanjem da su na kraju svakog sukoba obični ljudi – majke, djeca, očevi, prijatelji – oni koji ostaju bez domova, bez sigurnosti, bez budućnosti.
Ako već moramo birati strane, birajmo ljudskost. Birajmo pravdu. Birajmo mir, ali ne onaj koji dolazi iz šutnje i straha, već onaj koji dolazi iz hrabrosti da se kaže: dosta je.
Jer rat nikad nije samo vijest. Nikad nije samo brojka. I nikad nije samo tuđa priča. No, znam, reći ćete – dosta patetike za danas.
Zato, završimo u vedrijem tonu s jednim satiričnim citatom. Da vam malo otežam, autora googlajte. Ako ste znatiželjni, Bierce je fascinantna ličnost, proučite je!
War is God’s way of teaching Americans geography.
Ambrose Bierce