Zahvalnost. Tako velika riječ koja postaje najveća na svijetu kada posjetite predivnu Afriku.
Još uvijek ne znam kako najbolje prenijeti sve te emocije i doživljaje ali znam da ovo putovanje nema cijenu i svakako ga preporučam svakome. Svima željnima avanture i nečeg drugačijeg, svima onima koji su zaljubljenici u prirodu i životinje ali i onima kojima bi dobro došla doza realnosti, skromnosti i shvaćanja koliko nam je zapravo dobro u životu. Putovanje na kojem nađeš sebe ako se tražiš i koje te mnogočemu nauči, ako želiš naučiti.
Koliko je u Africi zapravo teška situacija shvaćamo tek kada je posjetimo ali osim velikog siromaštva i tužnih prizora kojima smo svjedočili, bilo je bezbroj i onih lijepih trenutaka. Trenutaka kada samo zastaneš i zahvališ se što imaš priliku biti ovdje. Trenutaka kada pustiš suzu da li od sreće ili od tuge, jer ovdje doživiš pravi vrtuljak emocija.
Afrika je neka posebna dimenzija. Priroda je nestvarno lijepa, okruženi ste životinjama kao u nekome filmu a ljudi..ljudi su ono najljepše od nje. Neiskvareni i skromni, s najljepšim osmijesima i najdubljim pogledima, spremni pružiti ruku kada god vam zatreba. Nije im lako ali svejedno uljepšavaju svojim gostima svaki trenutak njihovog boravka. Mogli bismo puno naučiti od njih.
Mislim da je ovaj kontinent vrijedan da se istraži u cijelosti, ali ovoga puta obišli smo Keniju, Tanzaniju i Zanzibar. Uz fenomenalne vodiče i sve ljude koji su sudjelovali u ovome putovanju nije bilo teško bezbrižno uživati u svakoj ovoj destinaciji.
Putovanje smo započeli u NAIROBIJU- srcu Kenije s 4 milijuna ljudi, gradskoj džungli koja nikada ne spava.
Čarobna Kenija
Letjeli smo Turkish Airlinesom iz Beograda sa presjedanjem u Istanbulu a smjestili se u La Maison Royale South, preslatkom hotelu u sigurnom dijelu grada. Nakon što smo promijenili dolare u kenijske šilinge i opskrbili se pitkom vodom, uputili smo se u razgled.
Dva službena jezika u Keniji su swahili i engleski a Nairobi osim što je centar umjetnosti i kulture, jedini je na svijetu s nacionalnim parkom unutar grada osnovanim 1946.god. Zanimljiv spoj safarija s pogledom na nebodere u daljini.
Kao i uvijek na putovanjima treba biti oprezan i izbjegavati gužve te se previše ne isticati nakitom, velikim količinama novca ili mobitelima. Ne bih rekla da je opasno ali u večernjim satima bolje se kretati u grupi i zaobilaziti neke četvrti ako vas na iste upozore. Ima puno djece i starijih osoba kojima je vidno potrebna pomoć na ulici pa udijelite koji dolar ili im kupite hranu u dućanu. Zahvaliti će vam se i više nego stotinu puta.
Što raditi u Nairobiju?
Popnite se na zgradu KICC-a, Kenyatta internacionalnog konferencijskog centra te uživajte u pogledu. U ovome dijelu grada nalaze se mnoge državne institucije te ih nije dozvoljeno slikati, kao ni policiju i vojsku. U blizini su mnogobrojni štandovi sa šarenim suvenirima i hranom te mjenjačnice i supermarketi.
Također možete posjetiti i NACIONALNI MUZEJ koji nudi informacije o umjetnosti,životinjama,evoluciji ljudi,glazbenim instrumentima te ima zavidnu zbirku ptica (1175 vrsta u Keniji) ,a ako ste ljubitelji zmija i kameleona, poigrajte se s njima u obližnjem SNAKE PARKU.
Ona tužna strana grada svakako su slamovi-siromašna naselja u kojima živi više od 2,5 milijuna ljudi. Samo 6 km od uređenog centra grada nalazi se KIBERA-najveći urbani slam u Africi i jedan od najvećih na svijetu.
Prošli smo kroz ovo naselje koje je dom za više od milijun ljudi koji žive u ekstremnim uvjetima i zarađuju manje od jednog dolara dnevno.
Samo oko 20% Kibere ima struju a sve do nedavno naselje nije imalo vode pa se morala skupljati na raznim mjestima,naravno tamo gdje je nečista i može uzrokovati tifus i koleru. U većini dijelova nema ni toaleta a kamoli klinika ili bolnica. Ljudi kupuju jeftine neprovjerene lijekove,neki sami prave drogu a alkoholizam i neželjene trudnoće sve su veći problem.
Takozvane kućice napravljene su od malo lima,nemaju ni vrata a renta za njih je oko 15 dolara. Ispred svake prodaju osušeno voće i povrće,iznošene stvari ili ugljen dok djeca igraju nogomet u prašini nasred ceste. Sve ove prizore bilo je jako teško gledati,pogotovo jer neznaš kako pomoći.
Primjete se i obješene cipele na stablima ili kućama a one su simbol ljudi koji su prestali sa kriminalom i žele pomagati zajednici.U Kiberi postoji lokalna škola u kojoj mnogi učenici imaju velik san,dobiti stipendiju i otići na sveučilište. Želimo im to iz sveg srca.
Ako ste ikada poželjeli hraniti žirafe,Nairobi ima pravo mjesto za to.
Naime,Giraffe Manor mali je hotel u predgrađu koji zajedno s GIRAFFE CENTROM služi kao dom brojnim ugroženim Rothschildovim žirafama. Noćenje u hotelu gdje vam ove divne životinje ulaze u sobu i kradu doručak je papreno skupo ali zato možete kupiti ulaznicu samo za centar te ih hraniti lišćem i grančicama bagrema.
Žirafe žive oko 25 godina i vrlo su druželjubivi vegani,pojedu i do 50kg povrća dnevno a spavaju samo 40 minuta. Društvene su životinje ali se sukobljavaju radi teritorija i tada mogu biti agresivne,tuku se vratovima a boje se lavova koji ih često napadaju. Trče brzinom od 60km na sat i nose mlade 13-15 mjeseci.
Kažu da ponekad “pričaju” u snu a na njima su mi najslađe njihove duge trepavice i ljubičasti jezik. Žirafica Salma nas je počastila s puno lijepih fotografija a kada smo joj dosadili,pridružila se svojoj ekipi ispod stabla.
Što se tiče hrane u Keniji,nismo bili gladni ali zato veoma iznenađeni previsokim cijenama, ne samo u restoranima nego i u dućanima,suvenirnicama itd. Zapitaš se kako si ljudi tamo mogu išta priuštiti s obzirom da su im plaće oko 100 dolara,malo više ako rade u turizmu. Jasno nam je da su cijene za turiste drugačije ali svejedno. Zato se i razvesele svakoj kemijskoj olovci ili komadu odjeće koji im poklonite. Rijetko tko će vas nešto tražiti ali ako imate nešto sa sobom,uljepšajte im dan.
Nacionalno jelo Kenije je Nyama Choma-kozje meso na žaru a popularno piće osim Tusker pive je Dawa-na swahiliju znači lijek a dobije se miješanjem votke,limete i meda.
Definitivno najpoznatiji i možda najskuplji restoran u Nairobiju je “Carnivore” i nudi jedinstveno iskustvo,specijalitet je egzotično meso i uključuje švedski stol gdje jedete sve dok ne srušite zastavicu.
Simpatično obučeni konobari donositi će vam meso noja,krokodila,deve i ostalih životinja na Maasai mačevima te vam usput objašnjavati koje meso ide s kojim umakom i začinom. Na vama je samo da kažete još ili dosta. Veoma zanimljivo mjesto,možda i jedino na ovome putovanju gdje nismo dobili crno prepečeno meso ili toplo piće. Ali sve je to Afrika.
Nakon nekoliko dana u Nairobiju,došlo je vrijeme za dugo iščekivani safari. Smjestili smo se u MITI MINGI EKO KAMPU u Maasai Mara rezervatu. E to je tek priča za sebe.
Spavanje u šatorima/bungalovima u blizini kojih lavovi strpljivo vrebaju svoj plijen a majmuni vas bude ujutro skačući po krovu. Nema interneta,nerijetko ni struje ni vode ali zato je osmijeh na licu najveći a noći nikad bolje prospavane. Neprocjenjivo se probuditi uz cvrkut ptica okruženi tom predivnom prirodom,uz skroman doručak pripremljen s puno ljubavi.
“Jambo,idemooo!” veselo je svakog jutra vikao naš vozač Jackson koji nam je u tih nekoliko dana postao najbliži prijatelj i koji nam je s puno ljubavi i truda omogućio stvarno nezaboravan safari. Vani je još mrak a mi se uzbuđeno spremamo za susret sa životinjama,ne smeta nam ni hladnoća ni druckanje u kombijima satima ne bi li vidjeli ova divna stvorenja u prirodnom okruženju,onakvom u kakvome bi sve one trebale slobodne uživati. Mislim da taj osjećaj nećemo zaboraviti nikada.
Sunce polako izlazi a oko nas obitelj slonova koja neometano doručkuje, preslatke zebre koje veselo trčkaraju, graciozne žirafe koje nam poziraju za fotografiju i plašljive impale koje koriste priliku da se nahrane dok lavovi još spavaju.
Vriska,oduševljenje i suze radosnice. Ne znaš bi li slikao,snimao ili samo uživao u pogledu a toliko smo blizu da ih zamalo možemo dotaknuti. Trudimo se da im ne smetamo i da ih ne uplašimo,a one kao da osjete koliko smo presretni pa nas strpljivo puštaju da im se divimo.
Zanimljiv je taj životinjski svijet. Gledati ih kako se hrane ili kako su na oprezu da ne postanu nečiji ručak, kako hijena satima strpljivo čeka ispod stabla jer vreba leopardicu i njeno mladunče, kako slonovi paze na svoje malene koji smotano trče okolo,te kako se lav ljuti kada mu nedaju mira dok ima svoju siestu. Kao da smo u dokumentarcu National Geographica.
MAASAI MARA nacionalni rezervat u Keniji svakako je preporuka za safari,uz naravno popularni tanzanijski SERENGETI gdje ćete nerijetko doživjeti da vam se životinja popne na krov vozila ili čak znatiželjno uđe u isto.
Turisti većinom putuju ljeti u ove krajeve kako bi svjedočili Velikoj migraciji životinja,kada ih se na tisuće okuplja uz izvore vode u sušnoj sezoni ne bi li prešli rijeku Maru u potrazi za većim količinama hrane. Migracija završava sredinom rujna a prosinac je recimo zanimljiv promatračima ptica jer se njihov broj znatno povećava u to doba godine.
Na safariju je najvažnije imati dobrog vozača/vodiča koji vam svojim savjetima i zanimljivim pričama dodatno uljepšava cijeli doživljaj,koji najbolje poznaje svaki kutak savane i gdje se koja životinja nalazi.
Tako smo saznali da zebre imaju odličan sluh i vid i to posebice noću. Kreću se s ostalim životinjama i prve primjećuju opasnost te upozoravaju ostale. Spavaju stojeći i pruge su im poput otisaka ljudskih prstiju. Mlade zebre imaju svijetlije pruge i svaka ima jedinstveni uzorak iako se nama čini kao da su sve iste. Također,one su zapravo crne životinje s bijelim prugama.
Predivni slonovi su nam često bili na putu,kreću se uvijek sa svojim obiteljima. Boje se pčela,mogu identificirati jezike,pokazuju empatiju i oplakuju svoje mrtve. Znaju biti agresivni ali to je obično ako je u blizini njihov potomak. Bili smo fascinirani podatkom da slonovo spolovilo teži oko 27 kilograma.
O žirafama smo već nešto naučili kada smo ih hranili u Nairobiju, one su također bile čest prizor na ovome safariju. Bezbrižno žvaču ispod stabla akacije i zabavljaju promatrače dok piju vodu jer imaju preko 5 metara i skoro 1000 kilograma pa to onda iziskuje prave gimnastičarske poteze. Tada su najranjivije jer dok su koncentrirane na pijenje,ne mogu paziti na grabežljivce.
Srce im teži oko 12 kilograma a da bi razlikovali žensku žirafu od muške moramo im pogledati u rogove na glavi, ženski su pokriveni kosom.
Sigurno ste svi gledali Kralja lavova i smijali se scenama Timona i Pumbe. Te slatke merkate i bradavičaste svinje za koje kažu da su jedne od najinteligentnijih divljih životinja smo često sretali na ovome putovanju, njihova vrckavost skoro je ista kao na crtiću. Dok su trčkarali preko ceste mašući repićem mislili smo da bježe od nas ali onda smo shvatili da u blizini ispod stabla odmara njegovo veličanstvo.
Lavovi spavaju oko 20 sati dnevno, ne vole hijene ali ni da ih se ometa dok uživaju negdje u hladu. Nerviraju ih i mali lavići koji nestašno skaču po njima ali nas nisu uopće doživjeli. Bili su nam veoma blizu a ja neznam kako sam se suzdržala kriknuti od sreće kada mi je lavica prošla par metara od nogu. Naime, bila je koncentrirana na plijen u daljini jer je s prijateljicom došla uloviti ručak dok su njihovi već spomenuti muževi nekoliko stotina metara dalje odmarali.
Sjedile su svaka na svome kamenu i kao da su mjerkale koja im životinja najslasnije izgleda. Krdo bizona i antilopa u daljini jede travu ni ne sluteći što im se sprema. Nismo dočekali kako je izgledao taj lov ali možda i bolje,jer iako je to sve prirodno bilo nam ih je žao. Zanimljivo je da lavica hvata plijen ali lav jede prvi,a onda se ostacima počasti i ona. Ekipa je komentirala da ovi mora da su odrasli na Balkanu.
Lavovi teže do 190 kilograma i trče oko 80 kilometara na sat a imaju i sposobnost prepoznavanja već poznatih ljudskih glasova. Sto puta mi je došlo da ih onako najsnažnije zagrlim pa makar im poslužila kao popodnevni snack ali eto,bilo mi je dovoljno i to što sam ih mogla iz blizine promatrati.
Sreli smo i nilskog konja van vode što se rijetko događa. Onako na prvi pogled slatki hipići zapravo su najopasnija divlja životinja za ljude. Svakodnevno ubiju određen broj afričkih ribara.Dok zijevaju izgledaju jako simpatično,ali tako iskazuju svoju agresivnost.
Koža debljine 4 cm im se brzo suši na jakome suncu,nemaju znojne žlijezde pa brzo postaje ružičasta. Zbog toga veći dio vremena provode u vodi ili ležeći u blatu a hranu traže noću. Spavaju pod vodom i svakih 5 minuta izranjaju kako bi udahnuli zrak,oni zapravo ne plivaju nego šeću i na taj način podižu taloge riječnog mulja i čiste vodu.
Iako su glomazni i teški,nilski konji trče brže od čovjeka ali samo na kratkim dionicama. Društvene su životinje i žive u grupama do 40 jedinki,ponekad prijateljuju s krokodilima osim ako imaju mlade koji su krokićima posebna poslastica. Prosječni životni vijek im je do 50 godina. Nažalost izumiru kao vrsta,ostalo ih je manje od 150.000. Nismo znali da li se ovaj izgubio i traži put nazad do vode ili se samo malo uželio sunca. Mahnuli smo mu i krenuli dalje.
Vodič je bio jako tužan jer nismo uspjeli vidjeti leoparda iako ga je ostatak grupe u drugome kombiju uočio pa smo se vraćali nekoliko puta na isto mjesto. Pokušali smo sve,od pjevanja do zviždanja i mahanja kobasicom s doručka ali nije se dao. Kao da nam je htio poručiti- “Hej,nije dovoljno samo jednom doći u Afriku,vidimo se drugom prilikom!”
Umorni ali presretni vraćamo se u naš kamp uz čaroban zalazak sunca a tamo nas čekaju susjedi iz plemena Maasai kojima sutradan idemo u posjetu. Teško je zaspati od svih tih uzbuđenja ali uz zvuke pjesme sa obližnjeg crkvenog partija,zamotani ispod sto deka i prije nego se struja isključila lagano tonemo u san.
U Keniji postoji oko 42 plemena a jedno od najsiromašnijih je pleme MAASAI. Ova tradicionalna zajednica poznata je po svojim jedinstvenim običajima i kulturi,nose odjeću živih boja,zanimljive frizure i nakit a ponekad oslikavaju lice. Njihov način života,stoka koju uzdržavaju te njihov prepoznatljiv ples i skakanje uvis čini ih popularnima diljem svijeta.
Dočekali su nas sa znatiželjnim pogledima i iskrenim osmijesima a najveću pozornost plijenio je maleni dječak u hrvatskom dresu. Za dobrodošlicu su nas počastili svojim plesom u kojemu smo se i mi nespretno okušali, sin od starješine ispričao nam je razne zanimljive priče nakon kojih smo se družili sa stanovnicima sela i djeci podijelili igračke i slatkiše.
Pitala sam koliko ih živi u naselju da budem sigurna imamo li dovoljno svega ali su me upozorili da se djeca i općenito stanovnici ne broje jer to donosi lošu sreću. Jedan Maasai obukao me u njihovu odjeću i bio presretan jer sam pohvalila fotografije na mome mobitelu kojih je okinuo valjda stotinu.
Odveli su nas i u svoje malene skromne kuće te nas ponudili hranom koja se kuhala a saznali smo da imaju sobu za životinju koja spava s njima i sobu za goste ako poželimo doći. Sve to u onako dva kvadrata. Kuće koje grade žene napravljene su od blata, trave i kravlje balege a muškarci donose materijal te noću čuvaju kamp i selo. Štapovi na kućama pokazuju koliko obitelj ima krava.
Do svoje petnaeste godine žive s roditeljima a zatim sele u svoje domove, mogu imati više žena ali ne iz svog sela. Nose drvene štapove koji služe za obranu od životinja, a kako bi dokazali svoju snagu i zrelost, skaču u zrak. Veoma su vitki i visoki, prehrana im je bogata kalcijem a sastoji se isključivo od mlijeka, mesa i krvi.
Svakih 10 godina imaju ritual u kojem svi dječaci idu u lov i ne vraćaju se dok ne ubiju lava. To je znak da su sazreli i postali pravi muškarci.
Pokazali su nam kako sami pale vatru a najviše su se razveselili svjetlećim narukvicama koje smo im donijeli.
Imaju svoju školu i sav novac od prodaje nakita i suvenira ide za uređenje i hranu. Naravno da smo kupili sve što su nam ponudili ne bi li na neki način pomogli da završe započete učione i nabave sve što im treba.
Dok sam hodala tako po naselju i gledala djecu kako se iskreno vesele jednom bombonu, kako se oduševljeno igraju s balonom i na podu rade “kolače” od kravljeg izmeta koji je posvuda obuzela me velika tuga. Sjetila sam se naše djece koja imaju sve što požele a onda sam se zapitala jesu li zapravo ova djeca puno sretnija. Jesu, i ne znaju za bolje a mi više nikada nećemo prigovoriti da nam je kuća premala ili da nam treba bolji mobitel.
Umotani u svoje šarene dekice ispratili su nas s pjesmom u kamp preko puta, tko zna hoćemo li ih pronaći ovdje ako idući put dođemo jer Maasai su nomadi i često sele, ali nažalost nekada i zbog toga što im termiti pojedu kuće.
Tu noć selo su osvijetlile narukvice a oni naša srca.
Ranom zorom pakiramo stvari i odlazimo na vodeni safari i druženje s nilskim konjima. Jezero NAIVASHA je slatkovodno jezero u Keniji i nalazi se u okrugu Nakuru, u Velikoj rascjepnoj dolini. Površinom od 140 km2 dom je za više od 400 vrsta ptica uključujući i divne flamingose te nilske konje kojih je na ovome području oko 1500.
Jezero je okruženo predivnom šumom te možete odsjesti u bungalovima ili resortu i uz pratnju stručnih rendžera družiti se s zebrama, žirafama, bivolima i impalama koje šeću okolo.
Provozali smo se čamcima i zadivljeno gledali kojom brzinom orao hvata ribu, probali plod kaktusa i malo popričali sa mladuncima zebre. Za kraj smo uživali u pikniku ispod stabala gdje su nas zabavljali majmuni koji su se također željeli pridružiti i ogrebati za koju jabuku.
Nakon ukusnog doručka koji obično uključuje voće,jaja,mandazi (prženo tijesto nalik pogačicama),palačinke od kokosa,zobenu kašu te Masala čaj koji se pije s mlijekom i cimetom pozdravili smo se s našim vodičima i uz koju suzu zahvalili im na svemu zagrljajima i više nego zasluženim napojnicama.
Koferi se pakiraju na krov kombija,vrijeme je za napustiti Keniju i otkriti što Tanzanija nudi. Uz kvarove na vozilu i višesatna čekanja nasred ceste, najkaotičniji i najduži prelazak granice koji sam ikada vidjela,napokon stižemo u Moshi.
Naime ,za Keniju vam je potrebna viza za koju aplicirate online i morate se cijepiti protiv žute groznice bar dva tjedna prije putovanja. Što se tiče vize za Tanzaniju i Zanzibar, plaćate je pri ulasku u zemlju. Upozorili su nas na “pole-pole” način života ovdje (polako, bez žurbe) , trebalo nam je nekoliko dana da se naviknemo na tu nevjerojatnu sporost i bezbrižnost, i naši Dalmatinci bi se posramili.
Autorica teksta:
Romina Cingulin
Više pročitajte na linku Kada snovi postanu stvarnost- Afrika ❤️ – Travel with Romina