Tena Sakar Vukić je žena koja uspješno balansira mnoge uloge – digitalne kreatorice, sportašice, poduzetnice, glumice, modela i majke. Međutim, njezin put do uspjeha nije bio nimalo lak. Već s 19 godina primijetila je prve smetnje mentalnog zdravlja, a s 21 godinom dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj, dijagnoza koja je duboko oblikovala njezin život, svakodnevne navike i odnose. Ovaj poremećaj postavio je temelje njezine misije – borbe za destigmatizaciju osoba narušenog mentalnog zdravlja.
Kroz iskrenost o svom životu s dijagnozom na društvenim mrežama, Tena ruši stigme i pokazuje da je moguće živjeti ispunjen život, čak i suočavajući se s psihičkim poremećajem. U ovom intervjuu otkriva kako je s vremenom naučila uskladiti svoje profesionalne obveze s izazovima koje donosi bipolarni poremećaj, razvijajući strategije koje joj omogućuju da bude više od svoje dijagnoze – da jednostavno bude Tena. Kako sama kaže, osoba nije bipolarna niti pati od bipolarnosti; ona ima bipolarni afektivni poremećaj, baš kao što osoba nije tumorska ili epileptična, nego ima tumor ili boluje od epilepsije. Osoba nije svoja bolest – ona je mnogo više od nje.
Kako je izgledao tvoj život prije nego što si saznala da imaš bipolarni poremećaj? Na koji je način dijagnoza utjecala na tvoje svakodnevne navike i pristup životu?
Moj život prije prvih simptoma bolesti bio je odličan. Bila sam mlada, maturirala sam, upisala željeni fakultet – PMF, smjer Biologija. Imala sam zdravo društvo, bila članica juniorske i seniorske reprezentacije u orijentacijskom trčanju, putovala po svijetu, imala sređen život jer sam već živjela odvojeno od roditelja i sve je trebalo ići uzlaznom putanjom, no… s 19 godina počele su prve smetnje i problemi s mentalnim zdravljem. Gubila sam se u svojim mislima i željama, autodestrukcija je uzela maha, eksperimentirala sam i s drogama, što za osobu s predispozicijom za psihičku bolest u većini slučajeva bude kobno. S 21 godinom, nakon jedne depresije i jedne psihotične manije te dvije miješane faze, dobila sam dijagnozu bipolarnog afektivnog poremećaja.
Dijagnozu mi je postavila prof. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, koja je bila moja psihijatrica 14 godina. Zahvalna sam joj na empatiji, stručnosti i brizi koju je imala za svoje pacijente, čime nam je uvelike olakšala oporavak od ovih teških bolesti i poremećaja. Osobno, ništa mi nije značilo kada sam dobila dijagnozu, bilo mi je potpuno svejedno kako se to zove, samo sam željela da mi bude bolje i da ne razmišljam više o počinjenju samoubojstva.
Kako ovaj poremećaj utječe na tvoje odnose s obitelji i prijateljima? Koji su najveći izazovi s kojima si se suočila u tim odnosima i kako si ih uspjela prevladati?
Psihički poremećaji uvelike oblikuju vaše međuljudske odnose. U počecima bolesti bilo je iznimno teško. Mnogi ljudi, uključujući moju majku i oca, iznimno su patili. Tada nisam bila svjesna koliko je i njima bila potrebna stručna pomoć. Rijetki prijatelji su se mogli nositi s time, ali bilo ih je i hvala im na tome. No, put oporavka i dolazak do remisije morate proći sami; vi ste jedini odgovorni da ne odustanete od sebe bez obzira na sve prepreke. Kada sam postigla dugotrajniju remisiju, prevladala sam i prepreke u međuljudskim odnosima.
Dugotrajnu remisiju postigla sam redovitim pregledima kod psihijatra, pronalaskom prave terapije te redovitim uzimanjem iste, psihoterapijom kod psihologa i psihoterapeuta, odlaskom jednom godišnje na TMS, što je transkranijalna magnetska stimulacija mozga, holističkim pristupom zdravlju, brigom o sebi, održavanjem dobrih međuljudskih odnosa, higijenom spavanja, time što sam naučila reći ne i postavljati granice, te također time što sam naučila biti zahvalna, strpljiva i empatična prema sebi i drugima. Ne postavljam svoje ciljeve previsoko, mislim da je to jako bitno naglasiti danas mladima. Bavljenje sportom (orijentacijsko trčanje, atletika i triatlon) je jako bitan dio mog života koji pridonosi mojem zdravlju i remisiji, kao i zdrava, raznolika prehrana i zdrav stil života gdje nema mjesta autodestrukciji.
Kao digitalna kreatorica, sportašica i poduzetnica, kako usklađuješ svoje profesionalne obveze s izazovima koje nosi dijagnoza? Koje ti strategije najviše pomažu u balansiranju tih uloga?
Nemam neku posebnu strategiju, već jednostavno idem polako, korak po korak. Prije sam se uzrujavala što nisam dovoljno dobro organizirana i što nemam dovoljno viralne videozapise, ali to je sve nevažno ako ste odgovorni i dajete svoj maksimum. Jednostavno sam se opustila, više nisam onaj kontrol frik koji sam bila prije nekoliko godina (iako još uvijek imam puno za naučiti) i život je toliko lakši. Živim dan po dan, ništa više ne forsiram, kako bude, bit će, osim naravno tamo gdje trebam biti odgovorna i imati uzde u rukama – neću reći da neću platiti račune, brinuti se za djecu i kuću…
Kakav je utjecaj bipolarnih faza na tvoje samopouzdanje?
Grozne su bile te faze i imale su jak utjecaj na mene kao osobu, ne samo na moje samopouzdanje nego puno kompleksnije, utjecale su na moj identitet, a to je ono puno teže. Nakon svake depresivne faze (klinička depresija) u kojoj sam došla do samog dna i razmišljala o počinjenju suicida, trebalo mi je po 6-12 mjeseci da se oporavim. U svakoj depresiji kojoj je najčešće prethodila manija, ubila bih jedan dio sebe, uništila sve što sam do tada stvorila, tako sam barem ja osjećala iznutra.
Najteže mi je padalo to što sam mukotrpne mjesece treninga, koji su me doveli do određene trkačke forme i osobnih rekorda, poništila jednom depresijom i svaki put trebala krenuti ispočetka. Neki poslovni uspjesi koje sam postigla, društveni život i odnosi s obitelji bili bi uništeni depresijom, tako sam to shvaćala kada bih bila u fazi gusjenice bez neurotransmitera u mozgu. Kao da vam je u mozgu blato i svaki pokret ili radnja je muka. Sve što želite je da vas nema.
Tu se ne radi uopće o samopouzdanju nego o gubitku sebe samoga, a to nezamislivo boli. O poremećaju hranjenja da ne govorim. Užasno sam patila kada bih se udebljala 10-15 kg od antipsihotika pa te iste kilograme skidala, ljudi iz sporta su (nenamjerno) imali neugodne komentare, to je boljelo. Zvuči površno možda ovo što čitate sada, ali osoba koja nije nešto slično prošla ne može uopće pojmiti koliko boli izgubiti svoj identitet i nestati kao osoba sa svime što ste ikada stvorili.
Ako bih mogla podijeliti samo jedan savjet osobama koje se bore s psihičkim poremećajima, koji bi to savjet bio?
Znam koliko je teško i koliko patiš da ti se možda niti ne živi, ali vjeruj mi isplati se borit za sebe i svoj život jer i život s psihičkim poremećajem može biti OK i sasvim dobar. Ne daj da te neosviješteni, apatični i neinformirani ljudi ponižavaju, stigmatiziraju i time određuju tvoju vrijednost. Ne odustaj od sebe jer si bitan i vrijediš, a ovo je jedini život koji imaš i zato ne odustaj i ne srami se potražiti stručnu pomoć.