Danas se dogodila jedna smrt. Umrla je jedna ljubav. Ali, ljubav ne umire, reći će mnogi.
O da, ljubav i te kako umire ako se ne njeguje, zaljeva. Da bi prava ljubav preživjela potrebne su dvije strane, svaka da je drži iz svog kuta i gura prema onom nasuprot. Tako živi i djeluje ljubav.
Moja, upravo preminula ljubav, nije bila samo obična ljubav, barem sam ja tako mislila o njoj.
Voljela sam se uvjeriti kako je to jedna posebna ljubav, obostrana, neuništiva. Ona prava filmska, iskonska ljubav koja ruši i razara sve mostove, sve prepreke, ona jedna čarobna ljubav koja se dogodi jednom ili čak niti jednom u životu… Eh, često zaboravim da ja samu sebe u svašta uvjerim. Uvjerim samu sebe u ono malo moguće ili pak u ono nemoguće – tko će ga više znati sa mnom.
Pokopala sam je…
Međutim, danas sam je pokopala, sahranila, pustila sam je da ode jer je postala jedna velika patnja, donosila je težinu, muku. Ta ljubav počela je donositi onaj miris truleži i plijesan u naša već pomalo kamena srca.
Preispitujem se žalujem li u ovoj smrti? Jesam li se, kao prava ucviljena udovica, omotala u crninu? Ne znam žalujem li, ali sam danas na sebe obukla jaknu, žutu poput jaglaca – prikladna boja za žalovanje… Razmišljam kako je često pojam smrti obilježen rastankom, suzama, boli, gubitkom. Rijetko se gleda na smrt kao oslobođenje, slobodu, prestanak patnje i jedan konačan mir.
Tražim pravu emociju smrti naše ljubavi. Jednom ću je naći, sada je još sve presvježe ili pak možda tu emociju neću naći nikada jer sam kroz život otupila na ulaske i izlaske ljudi iz mog života kao da smo na željezničkom kolodvoru. S vremenom, godinama, postane ti svjedeno tko ulazi, tko izlazi, bitno je da se pojedinci ne zadržavaju previše…
S godinama kao da stvarno otupiš na neke emocije, ili možda ne otupiš već sazriješ pa kontaš kad treba, kad je vrijedno i za kim treba zaplakati a kad i koga treba šutnuti nogom u dupe tako ne ode iz tvog života, nego odleti i to što dalje da se slučajno ni ne pomisli vratiti…
Preispitujem li se?
Da, uvijek se preispitujem oko svega i svačega. Uvijek se pitam jesam li mogla bolje, jesam li mogla drugačije.
Danas se preispitujem kud sam gledala i što sam slušala – kao neka do ušiju zajubljena tinjedžerka – nit brige, nit pameti, kao guska u magli, jebem li si sve po spisku.
Žalim li?
Kome ili čemu da se žalim? Bilo je lijepo dok je trajalo – a trajalo je, kao i uvijek u životu, bilo je i lijepih trenutaka, kao što je bilo i manje lijepih – to je život, radi balansa tako valjda mora biti. Sve je stvar kako na ovu tragičnu i iznenadnu ljubavnu smrt gledam – neki će reći kako je to bila moja još jedna ogromna pogreška i vjerojatno je, vjerojatno su u pravu, međutim.
Ako iz svake životne pogreške izvučemo neku pouku, ponešto iz nje naučimo možemo li grešku stvarno nazvati greškom?
Mislim da ne. Ova ljubavna smrt nije bila moja greška, ovo je bila jedna moja velika života škola. Još jedna škola u nizu.
Svaka škola košta, poneka i zaboli – ova me zabolila i to pošteno, ali mi je drago, ovo je jedna slatka bol, podržavajuća, ako me razumijete?!
Žuta, poput jaglaca…
Iz ove ljubavne smrti sam izašla u žutoj jakni poput jaglaca koji nagoviještava proljeće, novi početak, buđenje. Izašla sam s najvećim osmjehom na licu jer sam doživjela jedno oslobođenje, rasterećenje, jednu slobodu za koju sam mislila da je imam neograničeno puno, a ustvari je uopće imala nisam.
Eh, kako se volimo uvjeriti u ono što nam paše, kako volimo i vidjeti i čuti samo ono što se nama gleda i čuje… Izvlačimo iz konteksta da bi bilo manje bolno. Eh…
Na kraju, želim misliti kako je ovo smrt jedne ljubavi, smrt jednog odnosa, ali da ne bi bilo sve tako tužno… Recimo da je ovo samo jedan novi i sretan početak za dvoje ljudi koji su se možda jednom voljeli. A možda su se i samo vješto lagali samo da bi dobili ono što žele jedan od drugog… Tko će ga više do vraga danas znati što je glavama i srcima…