Svijet u kojem živimo prepun je stvari. Stvari koje kupujemo, trošimo, gomilamo i na kraju, često, zaboravljamo. Potrošačka kultura u kojoj smo odrasli temelji se na ideji da više znači bolje, da veće znači uspješnije, a novije – poželjnije. Ali što se događa kada nas netko prisili da se suočimo sa svim onim što smo kupili, što smo proizveli, što smo potrošili?
Fotograf Gregg Segal postavlja upravo to pitanje u svom provokativnom projektu 7 dana smeća. Kroz seriju fotografija, on nas suočava sa slikama ljudi u njihovom smeću – doslovno. U ovom projektu sudionici su pozvani da sačuvaju sav otpad koji su proizveli tijekom tjedna kako bi ih Segal fotografirao. Rezultat su moćne i često šokantne slike koje nam otkrivaju strašnu istinu: mi smo zarobljeni u vlastitoj ovisnosti o potrošnji.
U jednoj od izjava, Segal ističe da su ljudi šokirani kad vide slike svog smeća. To i je bio njegov cilj – razbiti barijeru između nas i našeg odnosa prema otpadu. „Ideja je bila učiniti problem potrošnje i otpada nečim što je nemoguće ignorirati, tako da ga personaliziram. Počeo sam s prijateljima, susjedima, rodbinom, a zatim i sa svima koje sam mogao uvjeriti da sačuvaju svoj otpad tijekom tjedna. Ležali bi u svom otpadu, a ja bih ih fotografirao, kako bi njihov otpad postao vidljiv. Postali smo toliko imuni na proizvode koje konzumiramo da sam osjećao kako je ovo nešto što moram učiniti. Fotografirao sam čak i svoju vlastitu obitelj, jer nisam želio ostaviti dojam da samo upirem prstom u druge“, objašnjava Segal za LensCulture.
Smeće kao simbol ovisnosti o potrošnji
Projekt je duboka, provokativna refleksija naše ovisnosti o materijalnim stvarima i resursima koje konzumiramo. Svaka fotografija izaziva nelagodu jer nas prisiljava da pogledamo ne samo u otpad, već i u naš način života – u stvarnu pozadinu našeg svakodnevnog ponašanja.
Nismo li svi mi na neki način ovisnici? Ovisnici o tome da stalno trošimo, uvijek tražimo više, uvijek želimo novije i bolje, bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama. Ovisnost o potrošačkoj kulturi postala je normalnost, gotovo nevidljiva, ali sveprisutna. A upravo takva normalnost nas čini nesvjesnima svoje ovisnosti, sve dok ne budemo prisiljeni suočiti se s njom na način na koji nas poziva ovaj projekt.
Šokantna stvarnost
Kada pogledamo slike, prvo nas šokira veličina smeća. A onda se postavlja pitanje: Gdje završava sve to smeće? Koliko daleko idu posljedice naših svakodnevnih odluka o tome što kupujemo, što koristimo, što zagađujemo? I, naravno, što ćemo ostaviti za sobom – ne samo u fizičkom, već i u moralnom i ekološkom smislu?
Segalov rad nije samo kritika potrošnje, već poziv na buđenje. Fotografije, iako šokantne i ponekad uznemirujuće, omogućuju nam da gledamo sebe i našu svakodnevicu iz druge perspektive. To je poziv da promijenimo način na koji se odnosimo prema stvarima, okolišu i resursima. To nije samo umjetnost, već izazov da preispitamo svoje navike i promislimo o vlastitoj ulozi u stvaranju otpada i nastavku ciklusa masovne proizvodnje.