Koliko vas je život puta doveo u situaciju u kojoj ste morali igrati na sve ili ništa? Koliko ste se puta sami doveli do toga da riskirate sve, bez rezerve, na ili-ili?
Situacije „sve ili ništa“ oduvijek su mi bile zanimljive – ponekad bih ih čak i sama stvarala, samo da bude akcije, da bude živo. Zašto ih volim? Jer u takvim trenucima znam da sam živa, da dišem, da postojim. Upravo takve situacije me motiviraju, tjeraju na akciju, na razmišljanje, na snalaženje, na korak više i dalje.
Za mene, „sve ili ništa“ oduvijek je značilo natjecanje same sa sobom. Dokazivanje sebi – jer jedino što je zaista važno jest pokazati sebi da možeš, da znaš. Život ti baci pred noge situaciju zapakiranu u golemi test, a ti, draga moja, vidi što ćeš i kako ćeš dalje. A znaš da moraš dalje, jer stajanje apsolutno nije opcija.
Kad promislim, koliko sam puta kroz život igrala na sve ili ništa? Jednostavno, krenem pa što bude – ili kako bi se reklo, što Bog da.
Je li mi žao?
Ne, ni najmanje. Na tom putu sam katkad pošteno „popušila“. Toliko da bih samu sebe pitala: „Što mi je ovo trebalo?“ A trebalo mi je – da naučim lekciju. Jer ako je ne mogu naučiti na fin način, onda učim na grub, bolan i težak.
S druge strane, moje igranje igre „sve ili ništa“ donijelo mi je i mnogo toga dobrog. Ljudi, prilike, iskustva – sve ono što me izgradilo u osobu koja danas vjeruje u sebe. Strah je blokator svega. Strah nas sputava da mijenjamo život, da mijenjamo sebe, da donosimo odluke, da izađemo iz kolotečine. Upravo mi je zato ova igra pomogla – da probijem vlastite barijere i suočim se sa strahovima.
A onda te i život sam često postavi pred zid – i kad misliš da ne možeš dalje, shvatiš da moraš. Jer stajanje, opet, nije opcija.
Na kraju, sve se svodi na nadmetanje sa sobom, na to nadmudrivanje, traženje izlaza kada misliš da ga nema. U tim novim i neizvjesnim situacijama rađaju se samoanalize, promišljanja, unutarnji dijalozi – kao da iznova upoznaješ samog sebe. Kao da si netko novi, u novoj ulozi.
Ne znam, možda sam luda, ali meni je to svaki put izgledalo upravo tako – „Ajde da vidimo što će dalje biti.“
Kuda će me dovesti ova odluka? Koga ću upoznati putem? Što ću naučiti?
Hoću li zažaliti što sam ovaj put odabrala ništa, a možda sam mogla uzeti sve?
Vječito kockanje…
A i što je život ako ne jedna velika društvena igra? Nekad monopoly, nekad riziko, nekad čovječe, ne ljuti se.
Igraš se, riskiraš, ugrabiš priliku – negdje dobiješ, negdje izgubiš. Padneš, ustaneš i nastavljaš dalje… Jer drugačije ionako ne ide.