Po kojem modelu živite svoj život? Suočavate li se s problemima i rješavate li ih ili zatvarate oči i trpate probleme pod tepih?
Desetljećima sam živjela po sistemu da sam probleme stavljala pod tepih, zatvarala oči, pravila se da prepreke ne postoje. Ponekad sam čak i samu sebe znala uvjeriti da pustim, da se sve u životu riješi samo od sebe.
Kakve pogreške sam tada radila.
Greška do greške, iako, i dan danas se ponekad zagubim u moru onoga što moram riješiti – odmah, nečeg što želim ostaviti za kasnije i nečeg koje zbog trenutačnog silnog bezmudaštva „riješit će se samo od sebe“!
Trpanje pod tepih
Što mi je donijelo moje zatvaranje očiju i trpanje stvari pod tepih? Uglavnom, ništa dobro. Zavaravanje same sebe, bol, gorčinu, razočaranost, bolne prekide, ružne riječi, pregršt tuge…
Zašto stavljamo probleme pod tepih? Zašto se ne suočavamo s njima? Ne iznosimo ih, ne razgovaramo?
Iz vrlo jednostavnog razloga – iz straha da ćemo nešto ili najčešće nekog izgubiti ako iznesemo svoju istinu na stol. Istine su često bolne, ali su nužne, jer bez istine, bez otvorenosti, razgovora nema napretka, nema pomaka, nema promjene.
Otvaranje očiju samom sebi, prepoznavanje, osvješćivanje i na kraju priznanje da imamo problem sa samim sobom ili s onim pored nas, nije lagan posao, nije moment – često to bude proces koji zna potrajati i godinama, ali je nužan, potreban i na kraju ljekovit i za nas same i za one pored nas.
Također, koliko se samo odnosa raspalo jer se šutjelo i prešućivalo što nas smeta. Bojali smo se na glas iznijeti svoje nade, svoja očekivanja i želje. Stalno smo očekivali da druga strana titra oko nas i bili silno kivni ako to nismo dobili.
Čemu se nadaš!?
A kako dobiti nešto ako nisi na glas izrekao što želiš, čemu se nadaš, što očekuješ, što još mogu bolje?
Nitko nije vidovit i nitko nam ne može čitati misli, iako bi sama to ponekad željela, samo da na glas ne moram izgovoriti neke stvari – iz straha. Zato, što ako izgovorim na glas, a ne znam što će mi budućnost donijeti? Tako bih htjela znati, jer volim igrati na sigurno dok istovremeno znam da sigurnosti ni u čemu i ni u kome nema.
Kroz život, mnogi su moji tepisi popucali, rasprsnuli se pod teškim teretom raznih sranja koje sam trpala ispod njih. A bila sam puna očekivanja i nade kako će se sve raspetljati samo od sebe. Ne, baš ništa se nije raspetljalo samo od sebe. Ponekad imam osjećaj da se sve još više i samo zapetljalo od mog ne djelovanja, mog prešućivanja, pravljenja da je sve super. Ustvari, sve se raspadalo dok sam hvatala komadiće u nadi da ću opet izgraditi nešto što se više izgraditi ne da.
Puno smeća, taloga, bijesa, frustracije, neizgovorenih želja, nadanja dovedu upravo do toga – pucanja, raspadanja.
Što Bog da!
Kroz životna iskustva naučila sam da je korisnije izgovoriti na glas pa kako bude, što Bog da – nego držati u sebi.
Korisnije je baciti svoje želje, nade i očekivanja na stol pa da vidimo što tko može dati. Ako ne izgovorimo na glas, kako će druga strana znati što želimo, što možemo popraviti… Kroz život, na teži i bolniji način naučila sam – ništa više pod tepih! Taj tepih ima svoj kapacitet, a jednom kad se raspukne onda to bude vatromet pizdarija i teško da ga itko više može pokrpati, a kamoli sastaviti.
Na koncu, ima li uopće smisla ponovo spajati nešto što se raspuklo, raspalo? Po meni – nema jer napukla čaša će uvijek ostati napukla i nikad neće biti lijepa i sjajna kao nova. Isto je i s ljudima, odnosima…