Lea Ivančić Žic je diplomirani gestalt psihoterapeut, praktičar transakcijske analize, NLP Master te praktičar terapije igrom i EMDR-a (razina 2). Svoju profesionalnu karijeru započela je kao logoped, a od 2018. godine vodi vlastiti obrt Logoria. No, Lea nije samo stručnjak u području terapije; ona je i osoba s dubokom ljubavi prema umjetnosti, književnosti, filmu, šetnjama sa svojim psom, maženju s mačkom te uživanju u koncertima, predstavama, stand up nastupima i druženju s prijateljicama.
Kroz svoju bogatu praksu, Lea je posvećena podršci pojedincima da pronađu unutarnji mir, sreću i ispunjenost: „Bez obzira na specifične potrebe ili izazove s kojima se suočavaš, zajedno možemo raditi na izgradnji zdravijeg odnosa sa sobom i drugima, izaći iz starih okvira te živjeti život po svojoj mjeri.“
U kontekstu sve češće prisutnih tema o neurodivergentnosti, autizmu i ADHD-u, razgovarali smo s Leom koja se i sama suočava s tim izazovima, kako bismo saznali više o njezinom profesionalnom i osobnom iskustvu.
Kako ste prepoznali svoju neurodivergentnost i s kojim ste se izazovima suočavali dok niste otkrili svoju dijagnozu?
Neurodivergentnost nije bila prva stvar na koju sam posumnjala kod sebe iako sam osam godina radila kao logoped s neurodivergentnom populacijom djece i savjetodavno s roditeljima. Moj pristup u radu od početka moje prakse je bio drukčiji od mojih kolegica – nudila sam mogućnost da dijete sjedi na rotirajućoj stolici, igra se olovkama dok rješava zadatke, ispriča što mu je važno u danu iako nije vezano za sami zadatak i iznalazi nove kreativne neuobičajene pristupe rješavanju problema.
Izazovi su se pojavili nakon dvije velike životne promjene u mom privatnom i poslovnom životu – razvoda i samostalnog poduzetništva. Veliki dio moje svakodnevne rutine je bio drastično promijenjen i svi prije prikriveni simptomi su izašli na površinu – teškoće samostalne organizacije vremena (bez pritiska rokova i nadređenih), impulzivne reakcije na ne tako dramatične svakodnevne greške (npr. kada slučajno prolijem kavu), zaboravljanje obaveza koje nisu upisane u raspored ili na vidljivom mjestu, glad za novim hobijima, aktivnostima ili čak partnerima iako su trenutne sasvim zadovoljavajuće, prokrastinacija koja mi je prije bila nepoznanica (ili sam tako barem mislila), izraženiji problemi sa spavanjem (koji su bili prisutni oduvijek u vidu vrlo živih snova ili noćnih mora i otežanog razbuđivanja) i neodlučnost. Unatoč osobnoj psihoterapiji i poslovnim mentorima i zdravim životnim navikama te urednoj hormonalnoj slici simptomi nisu nestajali i tako sam došla do dijagnoze ADHD-a i sumnje na autizam.
Koji su najčešći izazovi s kojima se kasno prepoznate žene s ADHD-om i autizmom suočavaju, osobito u društvenom i profesionalnom okruženju?
Što se tiče svakodnevnice, najčešći simptomi koji ukazuju na neprepoznati ADHD su prokrastinacija, hiperfokus tj. izrazito snažna neselektivna pažnja, impulzivnost (primjerice trošenje izvan planiranog zbog online kupovine), narušeno upravljanje vremenom, visoka osjetljivost i loša emocionalna samoregulacija. Često su prisutni poremećaji prehrane kao što je emocionalno prejedanje i problemi sa spavanjem. Odražava se i u neodlučnosti i općenito sporom donošenju odluka. Ako nije prisutna hiperaktivnost izvana, svakako je prisutna unutarnja kroz pretjerano razmišljanje koje žene opisuju kao šest paralelnih misli istovremeno. Uslijed toga nerijetko upadaju u razgovor kako ne bi izgubile nit i misao ne ode u zaborav. Također, teško se prisjećaju informacija, imena, brojeva i općenito događaja koji nemaju izraženu emocionalnu komponentu.
Što se tiče autizma kod odraslih žena, jako se teško prilagođavaju na promjene i na iste mogu burno reagirati što drugima u okruženju može djelovati kao pretjerivanje. Načelno su više introvertne po prirodi i najviše uživaju u aktivnostima koje mogu raditi samostalno, kao što su kreativni hobiji, čitanje, rad u vrtu, šetnja u prirodi i sporiji tempo života. Imaju mali krug bliskih prijatelja te reći da ih previše interakcija s ljudima i gužve umaraju. Sklone su upadati u toksične odnose i odnose s dominantnim partnerima jer im zadana struktura takvog odnosa daje lažni osjećaj predvidljivosti. Jako teško održavaju razgovor na temama koje im nisu zanimljive i može se doimati kao da pričaju samo o sebi jer zaboravljaju pitati sugovornika potpitanja i da pričaju o svom danu.
Nerijetko im kažu da djeluju „hladno, distancirano i kruto“ ako ne prikrivaju svoje facijalne ekspresije naučenom mimikom i gestikulacijom ili „bez filtra“ kažu što misle. Pojačano im smetaju podražaji koje drugi ne primjećuju (npr. LED rasvjeta, etikete na odjeći, tekstura hrane, mirisi, izbjegavaju dodire ili rukovanje). Često intonacija glasa ili način govora zvuči previše stručno za njihove godine te preferiraju duboke razgovore i izbjegavaju „small talk“. Lakše se povezuju s životinjama i djecom i ljudima starije životne dobi nego s vršnjacima. Često pogrešno dobiju dijagnozu napadaja panike koji su zapravo meltdowni (zbog preplavljenosti podražajima i obavezama) ili depresije što je zapravo autistični burnout. Mogu se doimati kao da imaju opsesivno kompulzivni poremećaj zbog repetitivnih pokreta i aktivnosti koji služe kao umirivanje (stimming).
Žene najčešće prvi put posumnjaju na neurodivergentnost u sljedećim prijelomnim životnim okolnostima: početak studiranja, prekid veze ili razvod, otkaz ili promjena posla/karijere, postajanje majkom i pokretanje vlastitog posla.
Od korone je zaista jako veliki porast svih navedenih poremećaja (ADHD, autizam, anksioznost, depresija, granični i bipolarni poremećaj…) – mislite li da je baš pojava korone utjecala na više istraživanja kojima se to zaključilo ili je korona okidač pojave ovih poremećaja?
Smatram da je korona pogodovala tome iz više razloga.
Prvi je što smo u većoj mjeri bili primorani biti više na ekranima zbog remote načina rada i smanjene slobode kretanja i socijalnih interakcija, događanja, što je za jednu ADHD dinamiku kojoj su potrebni raznoliki podražaji i aktivnosti „smrt“ i okidač za veću razinu disregulacije, posebno ako je ekstrovertni tip ADHD-a koji energiju puni kroz socijalne interakcije. Prekomjerna izloženost ekranima negativno utječe i na simptome ADHD-a i autizma zbog pretjeranog lučenja „lažnog“ dopamina koji disregulira i pretjerano bombardira sadržajima i ovako hiperaktivni neurodivergentni mozak.
Drugi razlog je što su vrlo introspektivne neurodivergentne osobe prepoznale ove izazove i krenule istraživati znanstvene radove i društvene mreže za odgovorima kako prevladati novo nastale teškoće.
Treći je što se ADHD i autizam sve bolje prepoznaju kod ženske populacije te je porast svijesti kod stručnjaka doprinio i boljem i točnijem dijagnosticiranju.
Budući da toliko mnogo ljudi na društveni mrežama ističe da imaju neki od navedenih poremećaja, mislite li da neki od njih zapravo nemaju poremećaj te smatraju da je „in“ to imati ili im je to jednostavno dobra izlika za određena ponašanja koja, opet ponavljam, nemaju veze s poremećajima?
Želim napomenuti da osobe koje se predstavljaju kao neurodivergentne, posebno starije milenijal i boomer generacije s tim izlaženjem neće ići olako. Naime, ogromna je stigma oko obje dijagnoze, posebno dijagnoze autizma te postoji bojazan hoće li poslodavci zaključiti da nisu radno sposobni za obavljanje poslova te time taj podatak pažljivo skrivaju, što je ogroman problem jer ne mogu zastupati svoja prava i potrebne prilagodbe na koje imaju pravo.
Usto, visoka je stopa podudaranja simptoma kroničnog posttraumatskog stresnog sindroma (c-PTSD) i simptoma ADHD-a i autizma te je potrebno isključiti utjecaj traume kroz psihoterapijski rad kako bi se sa sigurnošću moglo reći da je riječ o neurodivergentnosti. Iako, čak i c-PTSD spada pod neurodivergentnost te zbog cjeloživotnog prikrivanja svojih simptoma i „drugačijosti“, veliki dio ADHD i autistične populacije ima paralelno i c-PTSD.
Nažalost, mlađe gen Z generacije mogu se lažno prepoznati u priči ADHD-a i autizma i koristiti ih kao pomodno opravdanje za svoj manjak emocionalne zrelosti i osjećaja za društvenu i osobnu odgovornost te sniženi prag tolerancije na nelagodu za obavljanje njima „dosadnih“ zadataka i tako otežavaju osobama koje zaista jesu neurodivergentne traženje dijagnoze.
Neurodivergentne odrasle osobe posumnjaju na dijagnozu tek nakon što svi napori i nastojanja da prevladaju svoje izazove podbace, ne kao prvi odgovor na probleme.
Je li ADHD bolest novog doba? Također su i dijagnoze autizma sve češće, zašto je to tako?
ADHD i autizam NISU BOLESTI. One su kao što i sam naziv kaže neurodivergentnosti, odnosno drugačiji način procesiranja i obrade informacija. Nasljednost je 70-90% te je genski uvjetovano, ne traumom kako sugeriraju neki moderni self help autori.
Dijagnoze autizma su također češće zbog preciznije dijagnostike i prepoznavanja simptoma u odrasloj dobi te umanjivanja osjećaja stigme na globalnoj razini. Usto, nerijetko jedan od roditelja potvrdi svoju dijagnozu autizma i ADHD-a nakon što dijete dobije dijagnozu.
Koji je omjer muškaraca i žena u navedenim poremećajima?
Istraživanja govore da je omjer muškaraca naspram žena 4:1, što ne znači da je to stvarni omjer, već da se dijagnosticiraju četiri puta više. Razlog tomu je što su normativi za procjenu i dijagnozu rađeni po dječacima bijele rase koji ne uzimaju u obzir hormonalne razlike kod žena koje značajno utječu na kliničku sliku ADHD-a i autizma kod odraslih. Simptomi kod djevojčica su također manje primjetni jer su od početka odgojem uvjetovane da budu „mirne, tihe, pristojne“, čime prikrivaju svoju hiperaktivnost, impulzivnost i u manjoj mjeri izražavaju svoje neurodivergentno mišljenje i rano nauče biti socijalni kameleoni.
Ako netko sumnja da ima određeni poremećaj, koji su prvi koraci koje mora napraviti?
Iako su liste čekanja za potvrdu dijagnoze poduže, vrijedi pričekati obradu napraviti kod stručnjaka koji su specijalizirani i upoznati sa neurodivergentnošću u odrasloj dobi. Profil stručnjaka koji se time bavi u dječjoj dobi su logopedi, edukacijski rehabilitatori i dječji psiholozi i psihijatri, a u odrasloj dobi psiholozi i psihijatri te je dobro potražiti i mišljenje logopeda kada je riječ o komunikacijskim odstupanjima.
Nakon procjene psihologa, psihijatar daje svoje mišljenje, dijagnozu te po potrebi medikamentnu terapiju koja se sastoji od nadopune dopamina ili reguliranja simptoma anksioznosti i emocionalne disregulacije.
Svakako preporučujem osobnu psihoterapiju i coaching za učenje novih alata i vještina svakodnevnog funkcioniranja prilagođenih neurodivergentnom mozgu.