Oduvijek mi je bilo jasno da je žena nekim ljudima drugotna. Budući da volim pričati priče i pričice, tako ću i ispričati ponovno i svoju, dosadnu, blesavu priču. Ona je samo jedan od primjera koliko je u nas ta ‘drugotnost’ duboko utkana, rekla bih, od stoljeća sedmog. Džaba nama i Tuga i Buga.
Naime, nakon smrti moje bake, koja je kao kakva moderna žena još i vidjela nešto svijeta putujući dedi (na privremenom radu, koji se razvukao na kojih tridesetak godina) u Berlin shvatili smo da postoji oporuka. Ne da baba da se svađamo, pa će to ona po svome. I znate što – samo su muškarčine dobile nešto. Žena nema, iako je sama upravljala svime i bila prava gazdarica godinama. To je tako bilo u njeno doba. Muško i samo muško, a žensko ode od kuće i bude tuđa briga. Tako sam i ja, moguće po njenom, trebala postati tuđa briga. Srećom, sama sam svoja briga i svakodnevno zahvaljujem svemiru na svom mozgu koji me izvukao par puta iz sranja i omogućio mi da nisam ničija briga.
I nemojte misliti da me zanima kakva neplodna livada u Vukojebini Donjoj, ili da sam ljubomorna na brata… Ne. Čak mi ga je i pomalo žao.
Demo(Ron)grafija
Iako me čudi što je teolog na čelu ovog ministarstva, to je trenutno popularno rečeno – ‘netema’. Ali me ne čudi da smo drugotne novom ministru koji se smjestio u Ministarstvu demografije i useljeništva smišljajući raznorazne pakete mjera, uspoređujući žene s rasplodnim junicama, lamentirajući sa svojim brojnim savjetnicima i pričajući priče o povratku iseljenika i “izraelskom” modelu… I, gle, dosjetio se kako bi bilo pametno predlagati da žene ostanu čim više doma. Nisu nas u Srednji vijek vratili, samo su nam dali ‘izbor’ da biramo istu onu ulogu koju smo generacijama imale – ostani doma, rađaj djecu i brini se za obitelj. Hvala, ali kad će na red doći neki ‘očinski paket mjera’?
Naravno, majčinstvo je najodgovornija uloga, a ne znamo gdje je kod ministra smješteno – očinstvo. Ono kao da kod njega nije nešto specijalno odgovorno. Jer, bez majki nema nas, neće biti ovoga posebnog, odabranog naroda. Pa će, valjda, očevi raditi dva posla i biti stalno vani. Valjda, samo očevi zarađuj, a djecu će viđati neradnom nedjeljom. Iako Europa, u koju se kunemo, traži bolje uvjete rada i roditeljskog dopusta kako bi pomogli zaposlenim roditeljima i doprinijeli ravnopravnosti žena i muškaraca s obzirom na njihove mogućnosti na tržištu rada. I još se baš i ne spominje obavezan očinski dopust koji bi trebao svakoga oca povezati s djetetom.
A tko će raditi?
S jedne strane cvile o imigrantima i umirovljenicima koji su prisiljeni raditi, a s druge strane žele maknuti žene s tržišta rada? Kako i kad će se žene vratiti na tržište rada? Hoćemo li za desetak godina gledati sve veći jaz između obrazovanih, ali neaktivnih žena i muškaraca koji nemaju vremena za obitelj jer moraju ‘raditi dva posla’?
Nigdje ni natruhe nekakvih opcija skraćenih radnih vremena, kombinacija rada od doma i ureda… Nigdje nekih univerzalnih, povećih porodiljnih naknada… I što je najgore, nigdje priuštivog stanovanja, nigdje decentralizacije poslovanja, nigdje smanjenja poreznog opterećenja poduzetnika… Zapravo, nigdje ništa.
Zar će sto, dvjesto, tristo, petsto eura više povećati natalitet? Kako da ne!
Pravo izbora?
Hvala na ideji, ali pravo na izbor bi trebalo značiti slobodu da žena odabere karijeru i obitelj, bez da mora birati između jednog i drugog. I gdje su očevi u toj jednadžbi? Ili smo još uvijek u eri ‘muško nasljeđuje, žensko nek’ se uda’?
Kakvo društvo gradimo ako ne omogućavamo ženama pravo da budu ekonomski neovisne i istovremeno brinu o obitelji? Što je s razvedenim ili emocionalno, fizički i ekonomski zlostavljanim ženama u brakovima? Tako je, na to niti ne mislite. Žena je za vas drugotna i trpi.