Kad god preletim po portalima ne mogu da se ne čudim kako su uvijek prepuni pametni i prepametnih savjeta tipa:
- kako zavesti muškarca
- kako privući novac u vaš dom
- kako biti sretan
- kako živjeti sretan i ispunjen život
I tako se redom dijeli pregršt savjeta, uglavnom toliko bezveznih da se često zapitam je l’ to itko čita?
Tko to uopće čita?
Preletavajući naslove takvog tipa uvijek se pitam jesmo li stvarno toliko u K i je li ovo totalni sraz civilizacije da nas netko mora savjetovati kako živjeti, s kim se družiti, kako biti sretan? Uvijek mi kroz glavu prođu naši stari. Naši stari koji su živjeli od danas do sutra, od sutra do prekosutra, radili po poljima po cijele dane, za ručak jeli kuhani krumpir, a meso jednom tjedno i to je bila gozba.
Naši stari, koji su glavobolje liječili rakijom, a uganute zglobove bjelanjkom. Kako li su oni bili samo sretni i bez savjeta kako zgrnuti pare i kako zavesti muškarca?!
A zgrtali su novac, a zavodili su se i muškarci. Sve što se radi danas radilo se i nekad samo puno drugačije, suptilnije, prirodnije, dublje… Sve je imalo težinu i sve je imalo važnost.
Drugačije ili isto?
I najbolje je kad mi kažu kako ne mogu uspoređivati ono vrijeme sada i ovo danas. Točno – ne mogu, stvari su se bitno promijenile i puno toga je bitno drugačije. Najviše od svega promijenili smo se mi ljudi. Postali smo izuzetno pohlepni, gramzivi, komotni, nikad nam nije dosta ničeg, sve bi sada i odmah, nemamo mjeru ni u čem.
Kao ljudi postali smo vrlo sebični, često ne prezajući ni pred čime kako bi došli do vlastitih ciljeva.
Ono što sve više primjećujem je to da smo stvarno zaboravili istinski biti sretni iznutra, radovati se malim stvarima, uživati u trenucima, biti u sada, uživati u sada i biti sretni sami sa sobom. Zaboravili smo živjeti po sistemu „manje je više“, čak niti ne pokušavamo, a samo da pokušamo na svega par dana tako živjeti vidjeli bi koliko nam je lakše, opuštenije, spontanije, na kraju sretnije.
Pretrpavamo se hranom, gomilamo stvari kupujući sreću koja često kako brzo dođe, upravo tako još brže i ode. Sve se manje smijemo, istinski veselimo i radujemo, a sve više postajemo zombiji zabuljeni u ekrane dok se život događa i prolazi pored nas a mi to ne vidimo, ne osjetimo.
Uživati u trenutku!?
Ima nas još nešto malo, u tragovima koji živimo po duši, po srcu, ne po pravilima, ne po današnjem vremenu. Nas malo, koji znamo uživati u trenutku, veseliti se životu i ljudima, radovati se svemu kao mala djeca i radoznalo istraživati dan, život…
Nas malo, kojima je kod drugog nebitan vanjski izgled, dobar auto, prekrasan brod ali nam je jako bitna duša, ali nam je jako bitno kako se pored nekog osjećamo. Nema nas puno, ali nas ima… Naleti se na nekog takvog tu i tamo.
Na početku ovog posta pitala sam se tko čita glupe tekstove koji su instant upute za sretan i ispunjen život i kome takvi tekstovi uopće trebaju?
Živimo li sretno!?
Na kraju kužim da sam sama sebi dala odgovor. Takvi tekstovi su nam potrebni jer smo zaboravili sretno živjeti. Ako se već ne sjetimo kako su živjeli naši stari i koliko im je malo trebalo za sreću, da bar negdje pročitamo kako do sreće, možda nešto i ostane u tim ludim glavama.
Jer vrijeme je takvo, nikad više nismo imali nego što imamo sada. Nikad nam sve nije bilo dostupnije nego sada a nikad nismo nezadovoljniji nego sada, i nikad nismo bili gluplji nego što smo sada. Zanimljivo!