Jedna sasvim mala i neprimjetna riječ koju često tako teško, čak preteško izgovaramo je riječ – NE! Kad provrtim film svog života, promislim koliko mi je samo žao sam govorila DA na mjestima i ljudima kojima sam trebala reći jedno veliko i bahato – NE!
Nije da se krivim, nije da se žalim. Ustvari, žalim se, jer svako moje iskreno i duboko NE bi napravilo neki novi životni scenarij, vjerojatno bolji nego što je ovaj sada.
Odgoj?
Koliko je do mene, a koliko do odgoja, iskreno rečeno, ne znam. Slutim da je više do odgoja što mogu potvrditi sve one generacije rođene i odgajane u debelom socijalizmu. Jer, tada se kao znao neki red i poredak, znalo se što se smjelo, što ne. Znalo se što je primjereno, a što ne, što ne mogu reći za ovo vrijeme danas u kojem nam djeca odrastaju.
Recimo, meni su trebale godine da se naučim reći NE. Da se izborim za svoje mišljenje koje mogu reći naglas i stajati iza njega. Da me boli dupe što tko misli i koliko me voli ili me ne voli. Doslovce, godine i godine rada na sebi, godine čitanja razne literature, sati i sati kod psihoterapeuta te mjeseci analize samog sebe, ljušteći sloj po sloj sebe, onako surovo i bolno, dok ne budeš gol pred samim sobom, a onda više nemaš kud osim suočiti se.
Znati reći ne NE
Pod terminom znati reći ne NE, podrazumijevam ono zdravo NE. Ono kad ga ispališ kao iz topa, ne osvrćući se natrag, ne gledajući posljedice, ne razmišljajući jeste li pogriješili ili ne. Ne analizirajući jesam li trebala drugačije i koliko je ovo bilo ispravno pa onda to još danima vrtiš po glavi.
To je ono zdravo NE, kad nema nećkanja, kad su riječi, misli i djela u savršenom livelu.
Gledam svog sina, zdravog tinejdžera kao i njegove frendove, to je generacija koja ne jebe nikog živog 5/9. Generacija koju nisu sjebali roditelji bolesnim redom i socijalističkim odgojem, ali smo ih sjebali na bar 100 drugih načina – garant.
Zašto je to NE tako lako reći?
Mladom gospodinu, od još niti punih 17, najmanje je teško reći NE. Ispali ga kao iz topa bez imalo grižnje savjesti, bez imalo preispitivanja, bez imalo ičeg i pritom nema Boga da ga nagovoriš na drugačije – nema, ne postoji.
Kad ga gledam tako drčnog, pomalo mu i zavidim. Sa svojih 17 bila sam prepuna strahova od roditelja, od drugarica i drugova, od šibe kojom bih znala dobiti po nogama, straha od toga da kažem NE, da se usprotivim, izborim, da imam jasne ciljeve i vizije svog života. A on, tako mlad a tako jasan, s tako jasnim vizijama i ciljevima u svom životu… Tako drčan, ponekad bahat, i što mi je najjače, s tako istančanim smislom za reći NE bilo kome, bez da trepne.
Razmišljam kako je ta mala kratka riječ NE uništila mnoge živote, jer je nismo znali izgovoriti onda kad smo trebali. Jer se nismo znali ili mogli izboriti za sebe onda kad smo trebali. Jer nismo s tim NE htjeli nekog povrijediti, a možda smo baš trebali.
Jer NE nije samo NE, nije samo odbijanje. Izgovaranje NE je zdravo postavljanje granica, borba za sebe i ono – ne dati na sebe – to je sve NE.
Sad znam u šali za sebe reći da su sva ona NE, koja sam godinama potiskivala u sebi iz raznoraznih razloga, sada izašla i mlatim njima k’o repom. Kad god stignem, kad god nešto ne želim ili mi se ne dopada. I, što je najvažnije – apsolutno nemam niti malo grižnje savjesti.