U narodu se kaže kako novac kvari ljude. Vjerojatno je i to djelomično točno. Međutim, mislim da je novac vrlo dobar, ako ne i izvrstan indikator kakav je tko čovjek, kakav je tko u duši, kakve ima moralne i etičke vrijednosti.
I gle, vidi čuda, svašta bi se tu dalo zaključiti.
Valjda mi je u korijenu karaktera da često promatram sebe u određenim životnim situacijama. Promatram i druge, pitam, propitujem, analiziram te na temelju svega donosim zaključke koji će meni, ili meni bliskim ljudima, pomoći u životu kako bi bili bolji ljudi i kako bi vodili bolje i kvalitetnije živote.
Tema novca
Kad se povede tema novca, tu bude uvijek interesantno. U debatama leti perje na sve strane, jedni imaju novaca na bacanje, drugi imaju taman toliko koliko im treba… Jedino, sa zajedničko svima, da novaca koliko god da imaš, uvijek bi bilo dobro da ga je još malo.
O tome koliko novac kvari ljude, to nisam nikad pušila jer mi je to glupost koja apsolutno ne drži vodu.
Novopečeni imućnici
Stekla dojam da su najgori ovi novopečeni imućni koji su do neki dan bili čisti prosjek, ali ih je odjednom posrala para pa su postali „netko i nešto“. Preko noći, u biti, narodski bi se reklo kako su iz opanaka ušli u cipele pa su sad odjednom važni.
Odjednom, s tom količinom dobivenog novca, ni stari prijatelji više nisu toliko dobri, ni hrana na kojoj su odrasli više ne valja. Sad se ima za neke luksuzne namirnice koje su do neki dan samo gledali i slinili nad njima. Također, odjednom se mora svakako naglasiti koliko su platili jaknu, koliko koštaju nove brendirane cipele. Kako se pohode najskuplji frizeri i ostala sranja koja često meni osobno paraju uši jer znam pozadinu cijele priče.
A brojali su siću
Uvijek mi je super zanimljivo čuti kako ljudi imaju trenutnu mogućnost zaboravljanja da su do prije neki dan brojali sitniš za kavu. Zaboravljaju da su odrasli na krumpiru i masti, da su pohodili sasvim obične dućane i radili pedikuru doma kako bi ušparali koji dinar.
Kako kad dobiješ veću količinu novca odjednom zaboraviš svoj stari život koji kao da nikad nije ni postojao? Kako je to moguće?
Ono što mi je zanimljivo kod tih novopečenih imućnijih je stav koji valjda vuku još iz razdoblja kad su bili prosječni ili kad često nisu imali novaca.
I sve im je skupo
Koliko sam primijetila, kod velike većine je špranca manje više ista. I dalje se kuka kako je sve skupo, i dalje se gleda povećalom kako i gdje će se uštedjeti. Česta su ponašanja – hajdemo zajebati onog drugog kako bih ja imao više. Sve što je besplatno – uzmi. Sitničari se na svemu, i ono odvratno prokleto u ljudima: nikad mi nije dosta! Daj, daj, samo mi daj, i nemoj nikom drugom dati osim meni!
Jebote, pa što stvarno tako?!
Zar je to moguće da možemo biti tako samoživi, tako sebični, tako bogati, a ustvari tako jadni, mali i siromašni.
Uvijek se iznova čudim mojim novopečenim imućnim prijateljima što je to od njih postalo. Sjećam ih se kako su bili krasni jednostavni ljudi kad su imali malo ili nisu, možda su samo dobro glumili jednostavnost.
Čak ih više niti ne mogu zvati prijateljima, jer kao što biram hranu koju unosim u sebe tako si i biram društvo koje me okružuje.
Takvo si nakaradno i izopačeno društvo ne želim. Ne znam plivati u takvom moru. Ne osjećam ugodu pored takvih ispraznih i površnih ljudi. Jer na kraju ispada da su baš takvi, šuplji kao i šupalj zub – nažalost.
Kad sam već kod teme novca, moram priznati da me oduvijek inspiriraju prijatelji koji oduvijek imaju popriličan broj nula na bankovnim računima. Imaju i po nekoliko stanova, kuća. Prijatelji koji si mogu priuštiti puno svega i svačega, ali su usprkos svom bogatstvu ostali i dalje samo jednostavni i neprimjetni ljudi.
Ljudi koji nemaju potrebe kurčiti se svim i svačim, ljudi koji imaju osjećaj za onog pored sebe koji ima manje. Ljudi koji su, ustvari, često tako neprimjetni, tu su, a kao da ih nema. Ljudi koji su bez obzira na ogromne količine novca koje posjeduju i dalje ostali samo ljudi svjesni svoje ranjivosti i prolaznosti.
Svjesni toga da je imanje novaca trenutna stvar, danas ga imaš, sutra ga nemaš, nema pravila. Međutim, ostati Čovjek u svim životnim okolnostima, e to je već danas teško prepoznatljiva vrlina.