Digla se kuka i motika zbog Varšavske. Prolaze dani, a još se o tome govori. Ja ne. Niti me prosvjed zanimao, niti sam na njemu bio. Dapače, podržavam gradnju parkirališta. Neka ga sagrade na Jelačić-placu, što se mene tiče. Čak ću si dopustiti luksuz da budem ciničan: da sam imao gdje ostaviti auto, došao bih. Ali navijati za policiju. Jer frustriran sam. U mom novozagrebačkom kvartu nema ničega goreg od parkiranja, osobito ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. I pogotovo ujutro, popodne i kasno u noć. Koliko mi se puta dogodilo da više od pola sata kružim oko svih zgrada prije nego što ga – očajan i posve iživciran uzaludnom potragom – ne odlučim ostaviti nasred ceste. Ili zelene površine. Jebeš kaznu, drago je meni moje vrijeme.
Srećom, još mi ga nisu digli ili oštetili premda vole dirati brisače. Uvijek ih poslije nađem u erekciji, kao znak upozorenja. I prijekora. No za prolaznike marim koliko i za najdražu gradsku službu, onu s plavim kamionima. Nimalo, dakle. Stekao sam dobru zalihu domaće prometne kulture.
To doduše ne vrijedi za posao. Kad sam radio u Sportskima, muku sam mučio sa smještajem u krugu od pet kilometara oko EPH. I pauk mi je triput odvezao autić, što me stajalo prilično novca – i opravdavanja šefovima. Uglavnom uzaludnog, zašto bi njih aristokrate zanimali moji problemi? Ta oni su imali rezervirano mjesto ispod zgrade! Katastrofa.
A nije da mi je velik. Mogao bih ga komotno zavući u sjenu svakoga prometnog znaka. Onda znate kako je. Mjesta ni za lijek, nimalo. Katkad na povratku s posla nazovem frenda u blizini (ustvari, u daljini, do njega je desetak kilometara, ali ako imate prometalo, sve vam je blizu) – pa mu kažem da mi se ne da ići kući i upitam bih li mogao svratiti. Kao da će mi u tri ujutro biti lakše naći dva prazna kvadrata nego u jedan. Neće, ali popit ću pivo, i barem neću gunđati.
Treba mi helikopter. Krovovi su slobodni, zasad. Ili da se i ja parkiram u kontejner, ha?